Kada jedan pisac, ma odakle bio, za manje od pola stoljeća napiše i objavi više od 100 knjiga tada mu se, uz čestitku, može od srca reći ‘svaka čast majstore’. Još ako je Dalmatinac, valja dodati i neizbježno ‘bravo meštre’, pa nek cijeli svijet znade o čemu je riječ.
Tomislav Marjan Bilosnić zaslužuje i jednu i drugu ljudsku i narodnu pohvalu. I puno više od toga jer je na kraju 2012. godine, dakle pola godine prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju objavio svoju stotu knjigu. Možda i neku više, ali to za ovu priliku i nije tako bitno. Tim grandioznim činom i pothvatom svrstao se u red povlaštenih europskih pisaca koji su prešli zlatni granicu od 100 objavljenih književnih naslova.
Ono što me žalosti a što moram, ovom prilikom, naglas reći i zapisati jeste činjenica da 6.2.2013. godine, kada je u Društvu hrvatskih književnika promovirana knjiga Davora Šalata U tigrovoj kući posvećena Bilosnićevom stvaralaštvu, nije bilo nikoga sa „javne televizije“ da zabilježi taj iznimni trenutak druženja s piscem koji je golemim djelom zadužio hrvatsku literaturu i kulturu uopće. No, što je, tu je. Ne vrijedi se žaliti niti valja plakati nad tom sumornom zbiljom hrvatske medijske NE kulture. Neka ona potraje što kraće i neka dođe dan kada će nakladnici, urednici i novinari početi cijeniti domaće pisce podjednako kao i one koji dolaze sa zapada. Ako ne i više, što bi priličilo svakoj zemlji koja drži do sebe i do svojih vrijednosti.
A jedna od tih neprijepornih vrijednosti jeste i književno djelo Tomislava Marjana Bilosnića o kojem su napisane i objavljene tri zapažene knjige. Jednu od njih pod naslovom Vitez zlatnog runa priredio je i pod kraj prošle godine objelodanio književnik iz Knina Fabijan Lovrić, odaslavši je knjigoljupcima kao svoj dar za Bilosnićev polustoljetni stvaralački rad. Na sličan način kako su to prije njega učinili Igor Šipić i Davor Šalat u svojim studioznim knjigama, Lovrić analizira Bilosnićevo stvaralaštvo koje je dijelom vezano uz domovinski rat, a dijelom je naslonjeno na njegovo spisateljsko traganje za sukusom i smislom života što je započeto sredinom šezdesetih godina kada je objavio svoje prve poetske uratke.
Kako i priliči pjesniku koji se, uz druge oblike pisanja bavi i prikazivačko-kritičarskim poslom, Fabijan Lovrić u uvodu opsežnog ogleda stavlja na uvid čitateljima svoje dvije pjesme posvećene Tomislavu Marjanu Bilosniću. U njima kroz stihove iskazuje svoj odnos štovanja i divljenja prema kolegi po peru i njegovom djelu, uvodeći čitatelje u šaroliki i neomeđeni svijet Bilosnićevog književnog, likovnog i inog stvaralaštva. U tome svijetu klupko povijesti odmotava se onim slijedom kako to određuju Bog kao simbol općega, priroda kao izvor nastanka i opstojnosti svega postojećeg i živa bića – napose ljudi kao kratkoročne prolaznosti što se obnavljaju po zadanim božjim i prirodnim zakonima. Dijalektički gledano, sve što nastaje s vremenom i nestaje, samo se Bog kao misleni apsolut veže uz konačnost. Ljudski rod, ma kako uman bio, u svemu ima ograničeni utjecaj na ovozemaljski svijet. Na neki drugi svijet, ako ga i ima, ljudski je utjecaj posve zanemariv, makar pojedinci snivali drukčije.
Uvažavajući takav poredak stvari, Bilosnić se u svome opsežnom literarnom djelu bavi duhovnim stanjem i pozicijom jedinke kao i njezinim odnosom spram prirode i društva. Čovjek je primarno pronositelj dobra a sekundarno je izvor njegove negacije. Promatran u ozračju svjetla i tame, on je zahvalna tema i nezaobilazni lik za pjesmu, priču, dramu i sliku. Još ga samo treba prepisati i preslikati na papir ili drugu podlogu i eto djela za dušu i oči.
Proničući u bit Bilosnićevog literarnog i slikarskog stvaralaštva, Fabijan Lovrić analizira, raščlanjuje i prikazuje sedam njegovih pjesničkih knjiga, dvije knjige proze, knjigu povjesnica i nekoliko likovnih i fotomonografija. Iz svakog od ovih djela, nakon cjelovitog uvida, naznačava glavne karakteristike i estetske vrijednosti te izdvaja poneki stih, impresiju, leksički biser i trajnu poruku.
Tako, osluškujući pjesnikov glas u poemi Krik, koju svrstava među ponajbolja poetska ostvarenja u hrvatskom pjesništvu, Lovrić naglašava da je ona himna ljudskosti u svijetu poremećenih vrijednosti. Kad surovo zlo potisne u drugi plan ljepotu dobra, ljubav je jedino sredstvo koje nam vraća nadu. U tom strašnom vremenu spasonosno djeluje pjesnikova poruka izrečena u dva ključna stiha: „Kad čujem krik/ ja govorim ljubav.“ Samo se ljubavlju kao znakom dobra brišu crni tragovi bezdušnosti zla.
Domoljublje je jedna od najvažnijih tema Bilosnićeve poetike života. Čovjek bez domovine nije čovjekom. On je progonjena zvijer, samotnik bez stalnog odredišta, izgubljeno biće u vremenu i prostoru. Bez domovine, lirskim riječnikom kazano, nema domoljublja koje je važan simbol ljubavi. Kao najbolji primjer pjesnikovog neupitnog domoljublja koje odasvud zrači, Lovrić izdvaja poemu Ogrlica. U toj poemi Tomislav Marjan Bilosnić pjeva o burnoj i časnoj povijesti Hrvata i Hrvatske, čiji su prostori od stoljeća sedmog bili na udaru stranih sila i osvajača. Kako je danas došlo vrijeme slobode i samostalnosti, tako je i Ogrlica postala poemska himna Lijepoj Našoj. Time je pjesnik, uz sve ostalo dosad učinjeno, odužio svoj dug domovini i svrstao se u red onih domoljuba koje će povijest pamtiti a hrvatski narod navijek slaviti.
Iz bogate Bilosnićeve lirske ogrlice Fabijan Lovrić s razlogom izdvaja i knjigu Kuća, ističući njezinu višeznačnost, tematsku originalnost, emotivnu snagu i neprijepornu literarnu vrijednost. Egzistencijalno i stvarnosno gledano, kuća je pribježište, prebivalište i slobodište ljudske duhovne i fizičke opstojnosti. Imati krov nad glavnom, u užem smislu, znači – biti. Živjeti u vlastitome prostoru, u širem smislu, znači – osjećati značenje slobode. Čovjek bez kuće znade što je tjeskoba. Njegove misli opterećene su strahom i frustracijama. Njegovi pokreti imaju ograničenja, a nade su mu vezane u čvor. U Bilosnićevom poimanju kuće kao simbola slobode i domoljubnosti prepleću se sudbine i usudi mnogih znanih i neznanih ljudi kojima su kuće, svojim dugovremenskim postojanjem, produžile živote i osvijetlile djela. Kuća kao stvarnosni dodatak prirodi plod je ljudskoga uma i ruku, preslika želja i snova i vjera u ljepše sutra onih koji će doći, bilo da je riječ o nenadnim gostima ili očekivanim potomcima. Promatrano s filozofijskog i realnog stanovišta, gradeći kuću čovjek gradi sebe. U fizičkom i mentalnom smislu, podjednako. Zato je kuća subjekt domoljublja koji nas veže za zemlju u čijim je granicama osmišljena i sazdana. Svim ljudima kojima su rat ili druge neželjene sile oduzele kuću i pravo na dom, divljački je odsječen ljepši dio života i zadana bol koju trajno nose. Osjetio je to na vlastitoj koži u minulom ratu i Fabijan Lovrić koji je pod prijetnjom topova i razornih granata napustio rodnu kuću, zavičaj i državu, skrasivši se tamo gdje je sigurnost veća a opasnost manja. Njemu je Bilosnićeva univerzalna lirska kuća utoliko bliža i draža jer nudi duhovne ključeve svima koji u ovim teškim vremenima nemaju krov nad glavom.
Poetika Tomislava Marjana Bilosnića utemeljena je na povjesnim, filozofskim, sociološkim i religijskim elementima tumačenja svijeta i postanka ljudskog društva. Po Lovrićevom razumijevanju njegovog literarnog kreda cjelovito prezentiranog u zbirci Križni put, ključna obilježja te poetike jesu: duhovnost, svekolika patnja i muka, Isus Krist, Put križa, majčine suze, ljudskost i njezin antipod kao sraz dobra i zla u svakom vremenu. Put koji prolazi Isus od rođenja do uskrsnuća posut je ružama ljubavi i dobročinstva na jednoj, i trnjem zlobe, izdaje, osude i raspeća na drugoj strani. U tom grozomornom nesuglasju dobrote i zloće koju simbolizira Kristov Križni Put, pjesnik pronalazi poveznicu sa sličnim, približno okrutnim događajima iz naša bliže i dalje prošlosti. Križnim putem i danas hode mnogi ljudi diljem zemljine kugle koja se vrti istim krugom od radosnog rođenja pa sve do tužne smrti. Takav je krugohod svega što se rodi i nastane na licu zemlje i pod kapom neba. Poetika postanka u dijalektičkoj je sprezi sa dramatikom nestanka. Na individualnom planu svakodnevno, na globalnom, u milenijskim razmacima.
Pored navedenih i nekih drugih novijih poema i zbirki poezije (Tigar, Molitve, Afrika, Ogledalo, Krilati kozorog), Fabijan Lovrić stavlja na uvid čitateljima i svoje ogledno-esejističke prikaze proznih knjiga Tomislava Marjana Bilosnića. Tu je u prvom redu roman Ispovjed suvišnog čovjeka koji se bavi nekim biografskim elementima iz burne piščeve prošlosti. Kako je riječ o romanu s ključem koji razmatra osjetljive društvene teme, piščeve su namjere označene opasnim na jugoslavenskim prostorima za sredinu osamdesetih godina, pa je djelo za neko vrijeme bilo isključeno iz javnosti. Graničari nade i krotitelji duha ocijenili su tada kako pisac izlazi iz dupuštenih okvira umjetničke i ljudske slobode, pa su knjigu stavili pod led koji se, na sreću, brzo otopio.
Nime, neukrotivi Bilosnić nastavio je pisati po svome, tako da su iz njegove produktivne književne radionice i u narednim godinama u svijet izlazile nove knjige. Među njima i zbirka emotivnih proza pod simboličkim naslovom Doručak koju Lovrić, u širem ogledu, naziva odisejom slobodarskog duha. U toj zbirci prozaiku zbilje što nas prati u posljednjim desetljećima nadopunjuje i oplemenjuje poetika života likova iz piščevog okruženja i dalje od njega. Doručak je odredište i prigoda za razgovor o svemu pomalo i za razmjenu znanja i saznanja o ljudima, pojavama i događajima iz svakodnevnog života.
Analitičkim čitanjem i promišljanjem Bilosnićevog poetskog i proznog stvaralaštva, Fabijan Lovrić nas uvodi u njegov svijet ispunjen povijesnom mistikom i mitologijom, te znamenitim i običnim ljudima iz prošlog i sadašnjeg vremena. U tome svijetu događanja se nižu onim redosljedom i dinamikom kakvom ih je odredio Svevišnji Um, a realizirala priroda i njezini prateći akteri.
U sagledavanju i samjeravanju Bilosnićevog ukupnog umjetničkog stvaralaštva, Lovrić se osvrće i na njegov slikarski i fotografski doprinos koji je sjajna vizualna nadopuna literature okrunjene u više od stotinu knjiga te više desetaka tisuća stranica radova objavljenih u listovima, časopisima, almanasima, zbornicima i antologijama u Hrvatskoj, bivšoj SFRJ i diljem Europe i svijeta. Svoje slike i fotografije ovaj zadaraski meštar ljepote izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, na čemu mu mogu pozavidjeti i mnogi afirmirani slikari i fotografi. Neke od njih prezentirane su i u knjizi Vitez zlatnog runa koju vam preporučamo kao pitko i čitko štivo posvećeno svestranom umjetniku i, nadasve, dobrom čovjeku Tomislavu Marjanu Bilosniću.
Knjiga u dodatku sadrži i važne bibliografske napomene sa kronologijom objavljivanja uvrštenih radova te kazalo imena koja se spominju u istaknutim prikazima i osvrtima.
