„Ekonokski ubojica“- ministar financija Slavko Linić opet u medijima najavljuje novo Vladino zaduživanje, (ubrzanu) privatizaciju brodogradilišta, Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke, te „restrukturiranje željeznica“ i (pre)ostalih državnih tvrtki. Pored toga, Linić ne odustaje od poreza na nekretnine, čime će samo dodatno produbiti krizna stanja. Nikad veći broj nezaposlenih, depopulacije i/ili iseljavanja iz Hrvatske. Ranije sam pisao da je Europska unija savez korporatista, a vlade posrnulih država su njihova ekspozitura. Većina vlada ili političara štite banke, a ne građane i tvrtke. Bankarski centri financijske moći stvoriše pakleni plan života na dug. Najviše je građana u dužničkom ropstvu kod kupnje stanova.
Kamate na stambene kredite su najveće u Makedoniji (9.7 posto), Crnoj Gori 9.2, Srbiji 8.3, Rumunjskoj 8.2, Hrvatskoj 7.2 i Rumunjskoj 8.2 posto; znatno veće u odnosu na Njemačku ili Austriju gdje iznose oko 2 posto. U Hrvatskoj, svaka obitelj ima tri kredita. Sve to za „ekonomskog ubojicu“ nije alarmantno stanje. Štoviše, on proziva onew koji upučuju na ovakvo neodrživo stanje. Nakon što je agencija Moody’s snizila hrvatski kreditni rejting, najniži od devedesetih, sada je izvjestan državni bankrot, pod protektoratom MMF-a. Ministar od financija nema vizije, niti mu je stalo izvući Hrvatsku iz krize. Vrijedi se podsjetiti zapisa Montesquieua: „Država može od mene tražiti da za nju poginem, ali ne može tražiti da za nju lažem!“ Linić po ustaljenom modelu „izlaze“ iz krize vidi u novom zaduživanju, privatizaciji i otimačini od puka.
Albert Einstein je jednom izjavio:” Ništa pozitivno ne očekuj od čovjeka koji jedan problem rješava na isti način”. Jednom sam od nekoga ovo zapisao:„Tko ne zna kamo ide, njemu je svaki put dobar“. Ja bih ovome dodao: Tko misli da zna kamo ide, a ne zna način kako da dođe do cilja, njemu je svaki put dobar.:” Ministar od financija se nije i neće suprotstaviti bankarskim lobijima, jer su Banski dvori produžena ruka bankarskih lobija. Zato Vladine Banske dvore nazivam BANKARSKIM DVORIMA.
U pravu je S. Kulić kada konstatira da“nitko nije ovlastio ovu ili onu vlast da daje legitimitet bankama da tiskaju i raspolažu našim novcem, a onda te iste banke prodaju naš novac kroz neotplative kredite”, sve prema strategiji dužničkog ropstva. Na američkoj televiziji CNBS su sredinom srpnja 2012. financijski analitičari, po prvi puta, javno izjavili da se SAD nalazi pod kontrolom „centralnih banaka“ koje su stvorile pakleni plan života na dug.
Prihvaćenjem mjera koje (nam) sugeriraju MMF ili Svjetska banka srljamo u propast. Osnovni principi njihovog djelovanja mogu se pojasniti tezama Henrya Kissingera, bivšeg američkog ministra vanjskih poslova, koji je kazao: “Kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš zemlju, kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude.” Ta je doktrina testirana sedamdesetih godina u Latinskoj Americi, a kasnije i u drugim zemljama poput Rusije, Kine, Afganistana, Iraka… Jedan od rijetkih političara, koji ne radi protiv svog naroda, Mađarski premijer je u lipnju 2012. izjavio da njegova vlada „vjeruje u Europu naroda, a ne u ideju europskog carstva“.
Kako (za)štiti nacionalne interese?
Ovo pitanje i trenutak za akciju započeli su branitelji u političkoj stranci Zavjet za Hrvatsku. Predsjednik te stranke, general Lukić i njegovi suradnici odlučiše se u rujnu 2012. za odlučne poteze. Na seminaru pod nazivom “Budućnost Hrvatske”, kojem samo osobno nazočio, 22. i 23. rujna 2012. godine se u samostanu u Lužnici pokraj Zaprešića, u organizaciji Zavjeta okupilo, osim branitelja, i više znanstvenika i stručnjaka iz različitih područja. General Lukić je najavio nenasilne izvanredne izbore do ožujka 2013. Naglasio je: “Ne želimo ugroziti nacionalnu sigurnost Hrvatske, ali imamo tristo tisuća ljudi pod ovrhama, a političari se bave perifernim stvarima. Pokazati ćemo da možemo spriječiti daljnje rastakanje države. U peticiji ćemo pozvati građane da ne plaćaju svoje obaveze prema birokratskim državnim i financijskim institucijama.
Nova vlast se hvali da su napunili proračun, a napunili su ga na hrvatskoj sirotinji” – istaknuo je umirovljeni general Lukić, moralna vertikala braniteljske populacije. Profesor Jurčević je tomu dodao: “Prosvjedima ne želimo ugroziti institucije, ali želimo zaustaviti pljačku putem ovrha, čime su životno ugroženi najširi slojevi društva, jer su ljudi prisiljeni prodavati svoje nekretnine. Nacionalni je interes da se to spriječi, jer takva pljačka, iako ozakonjena, nema legitimitet. I rasni zakoni su bili legalni, ali nisu bili legitimni“– zaključio je Jurčević.
U otvorenom pismu od 9. siječnja 2013. pod nazivom „Građani, počinje bitka za promjene, odazovite se ‘Referendumskom ustanku’!“ grupa hrvatskih aktivista, koje su podržavale i aktivističke mreže AS i UZMAH, između ostalog, traže zaustavljanje „bezobzirne pljačke naroda“ putem referenduma u kojem bi se građani/ke zauzeli za poništenje pretvorbe i privatizacije, odnosno zabranu rasprodaje društvene imovine i prirodnih resursa HR, te poništenja nametnute odluke o ulasku Hrvatske u EU. Zaključak potpisnika pisma je da se „građanima, putem osobnog izjašnjavanja, omogući promjena zakona koji će dovesti do oduzimanja protupravno stečene imovine od svih koji su je na nezakonit način stekli“. Objavu tog zahtjeva potpisuje predsjednik i dopredsjednici Organizacijskog odbora „Referendumskog ustanka” Zoran Mihaljević, Mirjana Babić i Dubravko Krčmarek.
Minule Vlade Hrvatske prodale su najveći dio javnih dobara i tvrtki od vitalnoga značaja za razvoj. Hrvatskoj je ostalo iznimno malo javnih dobara, (more, vode, šume, zemlja auto/cesta, željeznica…). O tim preostalim dobrima „svi hrvatski građani moraju imati pravo raspravljati, predlagati i suvereno odlučivati“, (stoji, između inog u otvorenom pismu od 22. siječnja 2013. koje potpisuje mons. dr. Vlado Košić, predsjednik Komisije HBK “Iustitia et pax”. Punu potporu tom zahtjevu dala je i Matica hrvatska. I predsjednik HNV (hrvatsko nacionalno vijeće) gosp. Karlo Starčević je tijekom 2012. mobilizirao svoje članstvo i simpatizere protiv političke oligarhije sa SVENARODNOM POVELJOM.
Svi ti zahtjevi su opravdani, jer Hrvatska ima najnedemokratskiji zakon o referendumu u Europi, jer je kod pokretanja referenduma (od građana) trebalo prikupiti 10% ukupnog broja potpisa s liste glasača unutar 15 dana, dok Švicarska zahtijeva tek 0.6% potpisa, Slovenija 2.3%, a Italija, Litva i Mađarska po 1% – u roku od tri mjeseca! Puk u Hrvatskoj putem referenduma nije pitan od 1991. godine, (kod prvog državnog referenduma od osamostaljenja) sve do 22. 1. 2012. i drugog- posljednjeg referenduma kod ulaska Hrvatske u EU, kada su izostala pitanja puka o odricanju novčarske suverenosti Hrvatske, privatizaciji banaka i javnih poduzeća, nametnutoj privatizaciji putem koncesioniranja, te početku (nametnuto indoktrinirajućih) pregovora o ulasku RH u EU.
Pored gore spomenutih inicijativa, jedno od rješenja je da se dokinu sve ovrhe nad građanima i da se deblokiraju računi svih firmi koje su dovedene u stanje bankrota. Kada se ne budu plaćali krediti, bankarski lobiji će ostati bez novca kojim se financiraju. Pretpostavka za promjenama je oslobađanje od iluzije kako boljitak možemo očekivati od onih koji vladaju. Promjene mogu započeti od potlačenih i /ili izigranih s građanskom hrabrošću. Dok se vladajući služe pozicijama i sredstvima dominacije i/ili tlačenja, naša glavna sredstva obrane treba biti neovisnost od koropratrista i političke oliharhije koja im služi. Pretpostavka za to je građanska hrabrost. „To nije nešto što treba čekati, nego nešto što treba postići“ (W. Jennings Brayn). Naš o(p)stanak ne podrazumijeva zadržavanje, mirenje ili čekanje.