Svakakve su gluposti i pizdarije zadnjih tjedana izgovorili politički čelnici, crkveni poglavari, aktivisti, uzbunjeni roditelji koji misle da će im dijete postati peder ako u školi bude slušalo zdravstveni odgoj, kvazi-stručnjaci koji su čak uspjeli ocijeniti da je u Hrvatsku stigao terorizam… Dakle, nema čega nije bilo, “aj nek’ je selo veselo”. I taman pomislim da gore od toga ne može, da nitko ne može biti toliko opaljen kako bi nadmašio sve što smo čuli u posljednje vrijeme, ali stvarnost me još jednom uspjela demantirati. Čitam jučer vijesti na portalima i za oko mi zapne ovaj naslov: Gradonačelnik Vlahušić: Kažnjavat ćemo one koji šetaju Stradunom i ništa ne troše.
Nije taj naslov nikakva kriva interpretacija onoga što je gradonačelnik Dubrovnika izgovorio. Ovo je, na žalost, čovjek zaista izgovorio. I ostao živ. Puno je stvari problematično u toj njegovoj izjavi. Za početak je naravno skandalozna sama ideja naplaćivanja kazni ako hodate po Stradunu, a niste ništa pojeli, popili ili kupili. Pokušajte zamisliti da gradonačelnik Pariza kaže da će se plaćati kazne za šetnju po Champs Elyseesu. Ili da se u Londonu plaća kazna ako ništa niste kupili na Piccadilly Circusu. Ili da dobijete nogu u guzicu na Rodeo Driveu u Los Angelesu jer niste ušli u nijedan dućan. Samo, stvar je u tome da u tim gradovima nikome ne bi palo na pamet tako nešto pomisliti, a kamoli izgovoriti kao ozbiljnu ideju.
Sad dolazimo do tog pojma – Stradun. Za početak, ta ulica nema nikakvu posebnu atrakciju zbog koje bi trebala dobiti nekakav epitet “spektakularne ulice u kojoj se nešto mora potrošiti”. Ako izuzmemo crkvu sv. Vlaha i povijesnu vrijednost same ulice, Stradun je ulica kao i svaka druga ulica u nekom dalmatinskom mjestu. Ne pretjerano velika i nagruvana s dućanima u kojima se prodaju kineske prčkarije, kafićima i kavanama među kojima još uvijek ima onih koje interijere nisu mijenjali od osamdesetih i hrpom ljudi koji s nogu jedu pizza cutove, burgere, kroasane i ostali junk. Oko Straduna je naprosto napravljen odličan PR, ali kad ste na Stradunu nemate baš neki dojam da ste došli na mjesto zbog kojeg se isplati umrijeti nakon što ga vidite. Barem je na mene ostavio takav dojam.
Međutim, čak ni to nije neki poseban problem. Najveći problem sa Stradunom je što se ogroman dio turističke ponude Dubrovnika svodi upravo na tu ulicu i iz nje se stalno nastoji isisati svaka lipa. Zato i dobivamo ovakve svemirske ideje vodećih ljudi u Gradu da se treba početi naplaćivati šetnja Stradunom. Onog trenutka kada se maknete sa Straduna i kad ostavite iza sebe zidine ostatak Dubrovnika je zapušten kao i većina kvartova po hrvatskim gradovima koji ne spadaju u centar grada. Bila sam u jednom restoranu, dalje od centra naravno, i kad sam pitala imaju li stol vani odveli su me u haustor koji je smrdio na mokraću. Tamo su stavili stolove i to nazvali terasom. I to je Dubrovnik, a ne samo Stradun, zidine i priča kako se tamo snima Igra prijestolja.
Pohlepa je stara “sportska disciplina” među političkim strukturama, a ovo je samo još jedan primjer koliko daleko može otići. Ovakvo bahaćenje se gradonačelniku, ali prije svega samom gradu može obiti o glavu. Vjerojatno i hoće. Meni je Dubrovnik drag, ali gulikože i kojekakve likove koji su iz opanaka uskočili u fine cipele i odjednom postali gospoda ne podnosim nigdje, pa tako ni u Dubrovniku.