Ljudi žele nasiljem biti primijećeni. To je razvidno od mladenačkih „bezazlenih“ sukoba, internetskog zlostavljanja sve do najnovijih – radikalnih s (navodnim) terorističkim akcijama. Više sam puta upozoravao na činjenicu kada i kako agresivnost i nasilje postaju poželjni, jer tako (akteri nasilja) zadobiva/ju (medijsku) pozornost. Koji su dodatni argumenti za moju tvrdnju?
Samozvanog „teroristu- komandira „Šamila“, policija je nedavno u Splitu privela zbog sumnje na „poticanje terorizma“, jer je u video uratku na Youtubeu preuzeo odgovornost za dvije eksplozije u Zagrebu. Krijući se iza internetske anonimnosti, u stvarnom životu isti „terorist“ je (tek) frustrirani zaposlenik trogirskog brodogradilišta. Sada mu prijeti višegodišnja zatvorska kazna zbog širenja straha i/ili subverzivnih nakana. Trogiranin nije kriv za eksplozije 9. i 11. siječnja u Zagrebu, jer je pravi osumnjičen stanovnik Zagreba, a koji po prvim medijskim izvješćima MUP-a nije bio kriv za taj teroristički čin. I kod najnovijeg čina podmetanja eksplozivne naprave kod benzinske postaje u Aleji Bologne u Zagrebu, policija je ustvrdila da je sadržaj vrećice bio bezopasan. Ostaje da se vidi tko će završiti iza rešetaka i s kojim argumentima?
Zašto nasilje i anarhija postaju trend?
U svojoj knjizi “Raskrižja struke i politike” 2005. godine konstatiram: „Većina katastrofa proizlazi iz društvene nebrige za idealne slike mladog čovjeka, a to je ono što razara svako zdravo tkivo, gdje se njihovo svakodnevno ponižavanje izražava nasiljem“.
Izigrani ljudi emotivno reagiraju na društvene nepravde, pokazujući sklonost nasilju, netolerantnosti i nekontroliranim emocijama. Prosječan građanin postaje sve manje biće rada, nade, tolerancije, razumno, smisleno, odgovorno, pravedno, savjesno, društveno i biće nade, a sve više potrošačko biće, tjeskobno biće, neodgovorno, skeptično, biće dosađivanja, nemoralno, otuđeno biće ovisno o (s)tvarima, onaj koji negira sve autoritete i na koncu- netolerantani (auto)destruktivnani.
U knjizi, anarhističkom manifestu „Nadolazeća pobuna“, (anonimni internetski) autori se predstavljaju kao „Nevidljivi komitet“. U poglavlju „Sedmi krug” otkrivaju: „Katastrofa ne dolazi, ona je ovdje. Mi se već nalazimo u kolaps-civilizaciji.” Predlažu „poticajan“ primjer sabotiranja- terorizma iz lipnja 2006. kad su u pokrajini Oaxaca u Meksiku prosvjednici zauzeli vladine institucije. Navode „dobre primjere“ pljačkanja trgovina i banaka. Cilj (im) je osloboditi teritorij od okupacije policije, svrgnuti parlamentarnu demokraciju i sve države. Mladi i na internetskoj (internacionalnoj) „zajednici“ od 2010. prizivaju dane kaosa u srpnju ove godine! Zaključuju: Tek tada ćemo biti vidljivi i respektabilni (s nasiljem)!
Wilhelm Heitmeyer, ravnatelj Zavoda za interdisciplinarno istraživanje sukoba i nasilja sa Sveučilišta Bielefeldu, konstatira da niti jedna zemlja u Europi nije izuzeta od nasilja. Tvrdi da mladi jedino vjeruju vršnjacima, s kojima se homogeniziraju kako bi pokazali solidarnost i u nasilju. Mladi su od odraslih vidjeli kako državne zakone pretvoriše u „zakone džungle“. Heitmeyer prognozira masovno nasilje diljem Europe.
Malo je poznat podatak da je od 1991. god. u Danskoj započeo s projekt «Piloti kaosa». Isti projekt je kasnije nastavljen u skandinavskim zemljama, SAD- u i Japanu, s ciljem da se spriječi daljnje beznađe djece i mladih kao posljedica društvene dezorganiziranosti za stvarne potrebe mlade generacije. Tomu u prilog navodim jedan zoran primjer jednog „dezorijentiranog dječaka“…
Nedavno je u Osijeku jedan dječak u Domu za mlade s poremećajima u ponašanju dobio posebni odgojni tretman, priznavši odgajateljici: „Ja sam tek sada primijećen jer, s glupošću koju sam napravio, imam pojačani nadzor i(li) Vas stalno pored sebe!“ To je paradigmatičan primjer koji objašnjava naslov ovog članka.
Zaključujem parafraziranjem narodne izreke : „ČINI DOBRO – VRATIT ĆE TI SE“! Dodao bih tome: „ČINI ZLO, NADAJ MU SE!“