Mamić uputio otvoreno pismo Milanoviću: “Općenacionalna pomirba jedino je rješenje za probleme zdravstvenog odgoja”

Profesor zadarskog Sveučilišta, Mile Mamić, uputio je premijeru Vlade RH, Zoranu Milanoviću, otvoreno pismo i poziv za rješavanje problema vezanih uz zdravstveni odgoj. Kako navodi, općenacionalna pomirba i obustava ideološkog rada jedino su rješenje trenutne situacije. On se, također, usprotivio spolnoj diktaturi ministra Jovanovića, no upozorio je i na pravopisnu diktaturu koju priprema Ministarstvo.

Njegovo otvoreno pismo prenosimo u cijelosti.

Poštovani gospodine Milanoviću,

Možda će Vam se učiniti prenaivnim da Vam se s tim vapajem obraća jedan pojedinac nakon tolikih alarmantnih reakcija Crkve, HHO-a, mnogih udruga i istaknutih pojedinaca. Znam da ste kršćanski ateist i da nosite u sebi, živite mnoge sastavnice kršćanskoga vrijednosnoga sustava a da toga niste dovoljno ni svjesni. Pokušate li sine ira et studio barem djelomično otkriti duboke razloge tolike zabrinutosti naše javnosti u vezi s ponuđenim Spolnim odgojem i pogubnim posljedicama koje bi iz njega mogle proizaći, probudit će se u Vama i osvijestiti one snažne kršćanske silnice koje u Vama tinjaju. Želim da u tom kontekstu shvatite moj vapaj, moj krik. Boli me sve ono što boli moj narod i ugrožava našu narodnu budućnost. Nepopravljivi sam optimist. Imam se pravo barem nadati.

 

Dopustite da Vam se ukratko predstavim:

Ja sam običan mali čovjek iz Lišana Ostrovičkih, Vama dobro poznatoga hrvatskog sela, gdje je pala prva granata u Domovinskom ratu. Radim kao profesor hrvatskoga jezika na našem najstarijem sveučilištu, u Zadru (osnovano 1396. godine). Smatraju me jednim od najboljih stručnjaka za hrvatsko pravno nazivlje. Stoga sam dugo bio, i to kao nestranački čovjek, stručni član Odbora za zakonodavstvo Hrvatskoga sabora. Dobitnik sam hrvatske državne nagrade za znanost 2006. Jedan sam od rijetkih jezikoslovaca koji je dva puta bio član Vijeća za normu hrvatskoga jezika. Već sam dugo urednik prvorazrednoga časopisa Jezik. Kao jezikoslovac zalažem se za opravdanu uspostavu kontinuiteta s hrvatskom jezičnom tradicijom, ali i odstupanja od nje gdje je to potrebno. Moj članak Budimo europuristi, ali ne čistunci programski je članak u knjizi Hrvatskoga radija Govorimo hrvatski. Sin sam prisilnog partizana Jose Mamića, koji je stradao na Križnom putu (našavši se na drugoj strani), a ja sam rođen u partizanskom zbijegu blizu Barija. Otac je znao da se ja trebam roditi, ali se još nismo vidjeli. Kao srednjoškolac bio sam nakon nekoliko dana izbačen iz Đačkoga doma Nenada Parente na Škojiću kod Zadra jer nisam „sin palog borca“.

Nebeski Otac i mnogi dobri ljudi djelomično su mi nadomjestili zemaljskoga oca. Najveća mi je sreća što sam voljeno dijete Božje, što imam dragu obitelj, što nikoga ne mrzim i nastojim živjeti po svojoj savjesti. Nije loše ni to, pogotovo u današnje vrijeme, što sam zaposlen (i to radim baš što želim) i primam plaću za to.

Nisam član nijedne stranke jednostavno zato što ne mogu dignuti ruku za nešto što je protiv mojega uvjerenja, mojih načela i ideala. Kao starac spreman sam i travicu pasti u svojem ekološkom vrtu i voćnjaku u Lišanima nego žrtvovati djelić svoje cjelovitosti. „Čovjeka koji se zvijezdama klanja teško je prelomiti“.

Evo još nekoliko indikativnih sitnica iz mojega života:

– moj prvi posao bio je prevođenje Službenoga lista sa srpskoga na hrvatski

– kao nepartijac predavao sam Latinski jezik u Vojnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je kratica H značila Kemija, I – Povijest, a K – Književnost da bi se izbjeglo imenovanje jezika

– kao lektor za hrvatski jezik na Sveučilištu Karla Marxa u Leipzigu bio sam zamoljen da predajem nacionalnu grupu predmeta za srednjoškolce iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Predavao sam i Marksizam, ali na svoj način. Svi su me učenici voljeli i dosta su naučili. Puno sam puta morao biti praktični diplomat.

Svojemu kratkom predstavljanju važno je dodati i ovo: Uredništvo Hrvatskoga slova zamolilo me da uredim Dnevnik od 31. X. do 6. XI. 2011. godine. Prihvatio sam i ne znajući što me sve čeka. Upadoše u to vrijeme neka teška zbivanja (Boljkovčevo uhićenje i njegov štrajk glađu).

Dva sam dana posvetio tom teškom pitanju nastojeći to promatrati u Božjem svjetlu i s gledišta općenacionalne pomirbe. Napisao sam ovo:

 

Četvrtak, 3. studenoga

Uhićenje 91-godišnjeg starca izazvalo je raznovrsne reakcije u Hrvatskoj i svijetu. Pitam se: Koliko bi takvih staraca trebalo uhititi i procesuirati da bi bila zadovoljena pravda!? A čija pravda? Kakva pravda? Kao čovjek, Hrvat, kršćanin imam drukčiji pogled na to. Bojim se da je to krivi put kojim se krenulo i da bi takvi postupci mogli izazvati još veći razdor i veće ideološke podjele u narodu. Malen smo narod. Opća narodna pomirba, ali u srcu, iskrena, polučila bi zacijelo bolji ishod. Nezavisnu Državu Hrvatsku ne bi trebalo toliko blatiti, a antifašistički pokret kovati u zvijezde. Istina je u sredini. I ondašnja NDH morala je prihvaćati ondašnje europske standarde. Nama nije stalo do fašizma nego do vlastite države. U mojem selu (Lišanima Ostrovičkim) ljudi su bili sretni da smo napokon dobili svoju državu. Nakon pada Italije dolaze u selo partizani. Predstavljaju se kao pobjednici, ali silom mobiliziraju četrdesetak mladih ljudi jer treba dovršiti „još neke operacije“. Među njima je bio i moj otac, prisilni partizan. Kao takav postao je moj otac! Prešao je na drugu (netko bi rekao: krivu!) stranu. Odabrao je to po vlastitoj savjesti i srcu. Zadnji je put viđen na Križnom putu kod Siska. Nije se vratio kući. Znao je da se ja trebam roditi, ali nismo se vidjeli. Tako je završio moj otac Joso. Ni grob mu se ne zna. Ponosim se njime i osjećam se kao njegov živi spomenik.

 

Petak, 4. studenoga

Uhićeni starac štrajka glađu. Jasno mi je da Tuđman nije mogao napraviti osjećajni otklon od Josipa Broza, ali je njegova (ili Bušićeva?) ideja o općenacionalnoj pomirbi jedini lijek ovom napaćenom narodu. Trebali bismo svi proći stanovitu katarzu. To je put do mira u srcu i općenacionalne pomirbe. Valja priznati da je na obje strane bilo počinjeno dosta zla, ali, valjda, i dobra. U srcu svih nas trebalo bi neprestano osvježavati ovu misao: „Hrvatska moja, ti si nešto sveto, iznad svega toga zla!“ Moj je otac Joso nakon takozvanog oslobođenja izgubio glavu. Ne tražim za to ničiju glavu. Bio bih sretan da prestane nekritičko glorificiranje antifašizma i nadmetanje u blaćenju NDH. Time se svako proljeće povrjeđuju rane tisuća živućih Hrvata i vrijeđa dostojanstvo tisuća nevinih hrvatskih mučenika. Bio bih sretan kad bi svi ti uhićeni starci (uzimam to kao simbol) smogli unutarnje snage i sposobnosti, te došli do spoznaje: „Bio sam nezreo i mlad, zaluđen totalitarističkom ideologijom. Izravno ili neizravno kriv sam za smrt

toliko svoje braće, nedužnih ljudi. Oprostite mi, braćo, i molite milosrdnog Boga da mi oprosti.“

Kad bi takvo priznanje i pokajanje istinski odjeknulo u srcu svakoga zločinom opterećenoga starca, bio bi to pravi put do mira u srcu. Ja bih oprostio svakomu. Vjerujem i moj otac Joso.

A Bog? Ta, Bog je Ljubav!

 

Pomislio sam da se moje razmišljanje neće svidjeti Uredništvu Hrvatskoga slova, ali ono je to sa zahvalnošću primilo, nije promijenilo ni slovca, a za naslov su uzeli baš iz toga gorkog teksta:

 

OPĆENACIONALNA POMIRBA JEDINI JE LIJEK OVOM NAPAĆENOM NARODU

Da ne biste pomislili da Vam se nudim za diplomata ili savjetnika, ne! Vi ste čovjek koji može presjeći gordijski čvor ovih žalosnih trvenja, kojima se ne nazire kraj. Uz toliko teških problema u kojima grca domovina Hrvatska silna se energija troši u prepucavanje oko Zdravstvenoga odgoja (a zapravo njegova 4. modula – Spolnoga odgoja).

Emisijom Nulta točka na HTV-u je 17. prosinca počela zakašnjela javna rasprava u vezi s izbornim predmetom Zdravstveni odgoj.

U toj se je raspravi jasno vidjelo da je uvođenje toga predmeta bilo pravodobno najavljeno, ali je kurikulum s predloženom literaturom došao prekasno i bez prethodne javne rasprave. Ta činjenica bila bi dovoljan razlog da se taj predmet povuče i ide u redovitu proceduru. Buru je izazvao 4. modul Zdravstvenoga odgoja, tj. Spolni odgoj.

Iz emisije se je jasno dalo razabrati da nam se umjesto prokušanoga sustava vrijednosti nudi kaos, zbrka, razuzdanost, raskalašenost, prihvaćanje svega i svačega, što su mnoge napredne države nedavno odbacile, a nama se sad nudi kao „znanstveno“.

Umjesto takve i sličnih potrebnih stručnih rasprava o tom važnom pitanju protivnici uvođenja takva programa bez javne rasprave i normalne procedure nastavili su svoje argumentirano protivljenje. Crkva, udruge i pojedinci nastavili su svoj monolog kad na drugoj strani nisu mogli naći sugovornika. Sve je to nailazilo na apriorno i neargumentirano odbijanje ministra Jovanovića i onih koji ga moraju slušati. Umjesto argumenata dolazile su etikete, parole, floskule, omalovažavanje i diskvalifikacija svih koji misle drukčije. Time je ministar Jovanović pokvario Božić svima, a ne samo njima. I meni je to pomutilo božićni mir. Umjesto da se lijepo igram sa svojom unučadi pratio sam sva daljnja zbivanja oko toga. Osjećao sam se kao 1971. nakon sloma Hrvatskog proljeća.

Umjesto ozbiljne rasprave o tom važnom pitanju svečano je najavljivana emisija Nedjeljom u dva u kojoj ćemo moći čuti „svu istinu“ od tvorca spornoga kurikuluma sociologa i seksologa Aleksandra Štulhofera. (HRT: Štulhofer u Nedjeljom u dva.

Prije njegova nastupa hrabra novinarka HTV-a Karolina Vidović Krišto u emisiji Slika Hrvatske neizravno je otkrila pedofilsku pozadinu Instituta Alfreda Kinseya i njegovih sljedbenika, među kojima je i suautor spornoga kurikuluma uz kratki izvadak iz dvosatnoga filma o Alfredu Kinseyu i njegovoj „znanstvenosti“. (HRT Slika Hrvatske – Pedofilija kao temelj spolnog odgoja? Bilo je to u vrijeme kad se više drukčije mišljenje nije smjelo čuti na HTV-u. Neobično brzo je uslijedila isprika HTV-a gledateljima i prijetnja novinarki. Munjevitom brzinom osudi se pridružuje i HND. Vrlo brzo je ukinuta i ta emisija na HTV-u. Javnost vjeruje da se je sve to munjevito zbivalo pod jakim političkim pritiskom. Ubrzo se pojavio članak Posljedice seksualne revolucije: Velika prijevara Alfreda Kinseya i njegove ‘znanosti’ o seksualnosti (Lidije Paris). Nekoliko je dana kasnije TV kalendar dodatno analizirao Kinseya i dao potporu Karolini, prikazavši Kinseya u istom svjetlu.

U emisiji Nedjeljom u dva, 30. prosinca, Štulhofer je, prilično posramljen, govorio o svemu tome. Ostavio je dojam pobunjenoga pubertetlije čiji je spolni nagon bio tako jak da mu je bio pretijesan sustav kršćanskih vrijednosti te ih je počeo „znanstveno“ razarati. U tom nije imao puno sreće jer je našao krivoga „znanstvenog“ partnera, odnosno partnere, što je široj javnosti ovih dana postalo sasvim jasno. On, koji „zna sve o seksu, a još nema djevojke“ ni sad ne zna što bi sa svojim spolnim nagonom. Zar takav čovjek može odgojiti buduće odgovorne roditelje!? (Nemo dat quod non habet)

Ugledni psihijatar Vladimir Gruden, koji je nedavno bio predsjednik jednoga sličnog povjerenstva, u mnogim se bitnim pitanjima ne slaže s ponuđenim programom. On kaže da nam se mnogi stavovi nameću kao normalni, znanstveni, a da to nisu. On ističe da su seksualnost i agresija osnovni ljudski nagoni, ali da čovjek treba kontrolirati svoje nagone i impulse jer je to ono po čemu se najviše razlikuje od životinja. Nadalje ističe da kontrolom nagona i impulsa čovjek stvara energiju koju kasnije koristi za stvaranje i kreativno djelovanje, toliko karakteristično upravo za ljudsku vrstu. Ako pak izostane glavni kontrolni mehanizam, odnosno ako ljudi ne budu kontrolirali svoje impulse, više neće imati energije za drugi dio svog života, odnosno za intelektualni rad i razvoj. Opravdano se pita zašto i šizofreničarima ne dopustimo da se slobodno izraze. Koliko je raznih duševnih bolesnika, koliko je zatvorenika koji su u zatvor dospjeli kao žrtve svojih nagona, svoje neslobode!? A koliko je raznih ovisnika svih vrsta!?

 

Da ministar Jovanović ne bi bio kradac ( a ne kradljivac) Božića, prebacio je to na kardinala Bozanića, a u prvim danima nove godine prosuo je ovaj biser: Biskupi lažu, a ja s lažljivcima ne razgovaram . Kao jezikoslovac primijetio bih: Lažac je onaj koji jedanput laže, a lažljivac je onaj koji je sklon laganju, dakle višekratno, gotovo kao zanat, profesionalno. (Nije li i to po novom zakonu kazneno djelo!?) Svakako, ružna je to i neukusna čestitka hrvatskim građanima, od kojih se 93% izjašnjavaju kao pripadnici neke vjerske zajednice. Neprimjereno je to za ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Doduše, nije on ministar kulture, a ni odgoj nije izričito u njegovu resoru.

Tko će raditi u školama postane li on učenicima uzor!? Naša je javnost uznemirena, gotovo uzrujana, i opravdano vrlo zabrinuta zbog retorike ministra Jovanovića kojom nas vraća na vrijeme šestosiječanjske diktature, drugoga svjetskog poraća u nas (Stepinac : Blažević). Lijepo ga je upozorio Nino Raspudić: „Blago čovjeku koji živi u 21. stoljeću i uvjeren je kako je, ne samo tehnologija, već i sve drugo današnje bolje od svega što je bilo prije te da će sve sutrašnje biti još bolje od ovoga danas…Jadan je onaj čije je jedino spoznajno postignuće u tome što se rodio petsto godina nakon Srednjeg vijeka pa je dobio pojednostavljenu ideološku papicu s kojom misli da je apsolvirao ta prošla stoljeća. Pri tome mu je jedini kritički napor u tome da s kronološkog vrha goleme baštine, koju ne poznaje, stereotipno pljuje u njezine temelje.“ (O erotizmu bi aseksualni kukurikulum mislioci imali što naučiti.  Osjeća se strahovit pritisak na HTV, na HND, na medije, tako da se neki opravdano pitaju: Što sa slugom kad umisli da je gospodar i ponaša se kao diktator. Na opasnosti od jednoumlja upozorava i Ivona Radić: Jednoumlje kao paradigma.

Odlučnost i mudrost, uz ostale vrline, dvije su temeljne vrline dobra političara, čovjeka koji je na čelu jedne ustanove, zajednice, države, naroda. Da bi mogao što bolje služiti, morao bi imati visok stupanj tih vrlina. Sama odlučnost bez mudrosti kao ni sama mudrost bez odlučnosti ne donose dobra ploda, sreće ni blagostanja onima kojima oni trebaju služiti.

Odlučnost bez mudrosti vodi u diktaturu, tiraniju, teror i nasilje. Mudrost bez odlučnosti vodi u anarhiju, kaos, neučinkovitost, jalovost.

Vi se, poštovani gospodine Predsjedniče Vlade, trudite spojiti te dvije važne vrline. Želim Vam da u tom budete uspješni jer mi je opće dobro veoma važno.

Čim je Knin oslobođen, Carl Bildt je žestoko optužio Hrvatsku za prekomjerno granatiranje. U vezi s tim Mate Granić je vrlo smireno rekao: „To je potpuna odsutnost političke mudrosti.“ Iz toga možemo postaviti ovu jednakost:

Potpuna odsutnost političke mudrosti = potpuna politička glupost

Mate Granić ipak nije rekao da je to potpuna politička glupost nego je to zamotao u celofan.

Granićev eufemizam tek se je nedavnom haškom presudom našim generalima pokazao istinitim.

Možda bi bilo dobro, potrebno, korisno po isteku minule a na početku nove građanske godine da Vi kao predsjednik Vlade promotrite i pokušate nekim objektivnim mjerilima izmjeriti i ocijeniti npr. ocjenom od 0 do 10 svoje ministre s obzirom na stupanj odlučnosti i mudrosti, o čemu će u dobroj mjeri ovisiti i njihova učinkovitost. Nemojte pokušavati i sebe ocjenjivati zbog opasnosti od subjektivnosti. Uostalom, Vaša će ocjena proizaći iz njihove.

U ovom trenutku zanima me Vaša ocjena ministra Željka Jovanovića s obzirom na zadane parametre. Pretpostavljam da ćete se složiti sa mnom da bi mu odlučnost bila čista desetica, a da mu mudrost nije baš dobra strana. Mudrost mu nije daleko od čiste ništice i približava se svojoj suprotnosti – potpunoj odsutnosti političke mudrosti, da ne kažem drukčije. Pri tako niskom stupnju mudrosti, odlučnost je opasnija što je veća.

Politička mudrost očituje se i u kulturi dijaloga, u komunikaciji s javnošću. Razmotrite s toga gledišta njegov prvi zahvat (šport – sport), njegove okršaje s Hrvatskim nogometnim savezom, naprasno ukidanje Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika bez obrazloženja, pitanje državne mature, olako obećanje novoga pravopisa i ,napokon, Zdravstveni odgoj (posebno njegov 4. modul – Spolni odgoj). Kad biste mu Vi na temelju njegove komunikacije s javnošću trebali dati ocjenu iz Kulture dijaloga, ona bi se vjerojatno poklapala s ocjenom iz Političke mudrosti.

Prije nekoliko dana kardinal Bozanić je pozvao na demokratičnost. I ugledni sociolog Lalić digao je desnicu u obranu demokracije, parafrazirajući Vas, rekavši: „Neka mi se osuši desnica ako zaboravim tebe, demokracijo!“ To je poziv Vama. Ako se Vi iz načelnih razloga i bojite približiti stavovima Crkve, de facto „apsolutno najbrojnije udruge civilnoga društva u Hrvatskoj“, ipak morate s njom razgovarati. Crkvu treba shvaćati vrlo široko, ozbiljno i dobronamjerno. Ta, ona je utemeljila najstarija naša učilišta. Njezino je poslanje da bude Mater et magistra, Majka i učiteljica.

I HHO Vas na vrlo argumentiran način poziva da odustanete od nametnutoga odgoja. Vi kao pravnik morate uzeti u obzir sve međunarodne deklaracije, konvencije, rezolucije, protokole, bilateralne ugovore, Ustav RH i Obiteljski zakon, za koje navodi HHO da su u ovom slučaju prekršeni. Zar u ovom pitanju ne vrijedi načelo Pacta sund servanda!?

Neka Vam predsjednik Josipović u ovom posluži kao uzor. Njegov je povjerenik Bartulica rekao svoje mišljenje o spolnom odgoju, koje se podudara sa stavom Crkve. Josipović je iznio svoje mišljenje, distancirajući se od njegova, ali poštujući ga. Jasno je zamjerio nepoštivanje demokratske procedure u ovom pitanju i nepostojanje priručnika. Ipak, nije se odrekao daljnjih usluga svojega povjerenika i želi imati i takvih savjetnika, povjerenika koji drukčije misle.

Ne može se olako prijeći preko ovih činjenica:

1. Sporni modul, kurikulum i preporučena literatura nisu prošli javnu raspravu.

2. Osobe koje bi to trebale raditi nisu stručne.

3. Preporučena literatura je sporna, problematična i otvara prostor za kojekakve proizvoljne improvizacije.

4. Učitelji/nastavnici imaju pravo i odbiti izvođenja toga modula ako to nije u skladu s njihovom savješću.

5. Sve se svodi na informiranje, obrazovanje, a odgoj je potpuno zanemaren.

6. Ni neke naprednije zemlje nisu time postigle željene ciljeve pa su odustale od toga.

Premda se radi o dva-tri sata godišnje, sve spomenute tvrdnje ostaju. „U dva-tri sata godišnje ne može se riješiti probleme o kojima se govori – ali ih se može stvoriti! U svijest i podsvijest djece, kao u mekani vosak, može se urezati izopačene „vrijednosti“, i to je neizbrisivo. Nebrojeni psiholozi – napose specijalisti razvojne psihologije – zvone na uzbunu, tvrde da je takav pristup spolnom odgoju štetan za djecu, ali budući da se suprotstavljaju rodnoj ideologiji, njihova riječ nema pravo javnosti.“

Eto, poštovani gospodine Milanoviću, takva je slika Hrvatske danas, takva je slika ministra Jovanovića, a Vi se pobrinite da Vaša slika i slika Hrvatske bude ljepša. Evo, i danas me neki uvjeravaju da iza svih istupa svojih ministara stojite Vi. Ja u to ne želim vjerovati. Zato Vam sve ovo i pišem.

Ovom je narodu bilo previše svakojakih diktatura. Jovanović nam je već najavio spolnoodgojnu, a u tajnosti se, pouzdano znam, priprema i pravopisna diktatura. Jedva smo se dočepali svete slobode. Skupo smo ju platili da bismo se njome poigravali. Kao ponosan i odgovoran narod, na pragu Europske unije, poštujmo i branimo svoju slobodu, dičimo se njome pred svijetom i vijekom. Ta, zar ćemo s dvije diktature ući u Europsku uniju!?

Vratimo se demokratičnosti, kulturi dijaloga, međusobnom uvažavanju svih relevantnih čimbenika u društvu koji o bitnim stvarima imaju pravo i dužnost reći svoje mišljenje i sudjelovati u oblikovanju odgoja naše mladeži.

 

Želim Vam puno uspjeha u novoj godini na opće i osobno dobro.
S poštovanjem
Mile Mamić