U Galeriji umjetnina Narodnog muzeja Zadaru utorak, 22. siječnja u 19 sati, otvara se izložba slika Tomislava Čerine “Krajolici”. Izložba ostaje otvorena do 22. veljače 2013.
Tomislav Čerina se nakon dvadesetogodišnje slikarske šutnje vratio na likovnu scenu – nakon što je drugoj polovici sedamdesetih, a posebno osamdesetih godina ostvario značajan ciklus apstraktnog slikarstva, pripadajući samoj matici naraštaja pedesetih u hrvatskom slikarstvu – te se s 13 slika velikoga formata s temom pejzaža njegove rodne Bukovice prvi put predstavio u Muzeju Mimara od 27. studenog do 16. prosinca 2012.
Povjesničar likovne umjetnosti, likovni kritičar Igor Zidić se, znajući Čerinu kao apstrakista i promatrajajući njegove klasično slikane krajolike u prostorima Galerije umjetnina u Medulićevoj 2 u Zadru „snebivao se od čuda“ i pitao „gdje je nestao, a potom i zašto je nestao modernist i apstrakist?“ jer biva obično upravo obrnuto da, kao i u Čerininu slučaju nekada, figurativni slikar postaje apstraktnim.

Iz predgovora Igora Zidića pod naslovom Stalak u Zadru, korijeni u Bukovici:
„Ne propagirajući, nipošto, nužnost neke nove domovinske geografije umjetnosti tek zapisujem da Bukovica nije imala svoga slikara, kao što je na različite načine, imala svoje pisce. Za likovnu kritiku taj podatak nije od najveće važnosti, za Čerinu jest. Kritički je, međutim, značajno da se probuđeni Čerina javio kao pejzažist, a to je ne samo najjači žanr hrvatskoga slikarstva, nego i onaj esencijalno hrvatski žanr – naše identifikacijske samopotvrde. Od Medovića do Crnčića, od Vidovića do Ivekovića, od Becića do Jurkića, od Babića i Tartaglie do Šulentića i Joba, Motike, Šumanovića, Šohaja, Glihe, Kaštelančića, Dulčića i Murtića, uz nebrojene još vrsne pejzažiste, traje taj hrvatski žanrovski zavjet iz kojega se čita privrženost tlu i ovisnost o njemu. (…) Čerina pripada toj moćnoj hrvatskoj vrsti kao jedan od novopridošlih.“
Iz predgovora Miljenka Domijana Iskonski slikarski govor u lokalnom singularu:
Tomislav Čerina je svom donedavno ipak izgubljenom zavičaju vratio dug slikom na najbolji mogući način, u „strastveno uzvišenoj kromatskoj monumentalnosti“ (isječak navoda A. Travirke o slikarstvu T. Čerine u predgovoru iz 1990. god.) u kojoj se emaniraju sve njezine morfološke, mitske pa i metafizičke odlike. Kad smo već spomenuli morfologiju, ona nam jasno daje do znanja da je Tomo (…) sada nakon više od dva desetljeća izabrao novi, figurativni izraz u svojoj likovnosti nasuprot onog nedavnog, ili možda davnog, „odlučno apstraktnog“( A. Maračić). Kad sam već spomenuo A. Maračića, mogli bismo doslovce ponovno prenijeti dijelove njegovog teksta iz 1988. god. zamijenivši samo odrednicu apstraktno u figurativno, a koje određenje, naoko paradoksalno, nije u ovom Tominom slikarstvu uopće bitno, jer je ono danas, usuđujem se reći i više nego prije, upravo doslovno „sublimat klime i povijesti podneblja, daleko od sentimentalnog lokalpatriotizma.“ A sonornost boja (Tomo je zaista majstor podslikavanja) i metafizičnost znaka gotovo je nametljivo prisutna. Na slikama nam se bojom ne nude oblici već je sam zrak obojen nekim začuđujućim treperavim svjetlom.“
