Jedan od najvećih misterija arheologije i cjelokupne povijesti, a ujedno i element gotovo svete legende među narodima srednje Azije – tajna grobnica Džingis kana – možda je locirana u zaštićenom planinskom lancu Khentii u sjevernoj Mongoliji.
Tako barem tvrde voditelji najnovijeg interdisciplinarnog projekta američkih i mongolskih znanstvenika, koji se provodi uz aktivnu suradnju vrha mongolske države. Vozila-roboti, georadari, magnetometri, satelitski podaci, tisuće ljudi rade na projektu sistematskog pretraživanja preko 10 tisuća četvornih kilometara zaštićene zemlje u kojoj je, prema predaji, rođen Džingis kan. Područje je danas zabačeni prirodni rezervat u najrjeđe naseljenoj državi svijeta, u kojoj trećina stanovništva još uvijek prakticira nomadski stil života. No ta ista izolirana država, prema nekim izvorima, ujedno ima i najbrže rastuću ekonomiju na planetu.
A upravo u toj pustoj stepi krajem 12. stoljeća sin ubijenog stepskog kana Temudžin počeo je okupljati razjedinjena mongoska plemena. Uvevši revolucionarne zakone i postavši velikim, Džingis kanom, stvorio je jednu od najmoćnijih i najokrutnijih vojski koje čovječanstvo pamti. U svega nekoliko desetljeća Mongoli su pod Džingisom stvorili najveće carstvo ikada, prostiruće od Pacifika do Kaspijskog jezera. Džingisov unuk Batu dopro je kasnije i do naših krajeva, goneći mađarskog kralja Belu IV. sve do Jadrana.
Među vladarima koji su toliko izmijenili svijet, a o kojima se zna tako malo, Džingis kan vjerojatno nema pandana. Pretpostavlja se da je umro u dobi od 60-ak godina – možda od bolesti, možda od posljedica pada s konja, a možda od rana zadobivenih u zadnjoj od brojnih bitaka koje je vodio. Kanovi su pokapani skupa s blagom koje su nakupili jer se vjerovalo da će im ono biti potrebno u zagrobnom svijetu. Sprovodi su često bili organizirani u najstrožoj tajnosti kako bi se spriječilo pljačkanje grobova. Golema bogatstva starog svijeta slijevala su se tih godina u pustu mongolsku stepu i nestala pod zemljom. Legenda kaže da su svi ljudi nazočni na pokopu Džingis kana, kao i graditelji grobnice, pobijeni, a potom da su pobijeni oni koji su svjedoke pobili. Pričalo se i pisalo da je na mjestu grobnice posađena šuma, da je promijenjen smjer obližnjoj rijeci, da je deset tisuća konjanika ravnalo zemlju nad grobnicom. Kroz stoljeća proširila se i poruka o Džingisovoj kletvi onima koji pokušaju oskvrnuti mjesto njegova počivališta. Pričalo se da bi otvaranje grobnice pustilo zloduha, neki Mongoli vjeruju da bi to bio kraj svijeta. U Mongoliji, Džingis kan danas ima status poluboga. Ali ne samo u Mongoliji.
U Kini, čije je carstvo do 1911. uključivalo i Mongoliju, mnogi Kinezi vjeruju da je Temuđin bio Kinez. Na teritoriju Kine čak postoji Kanov mauzolej s praznim lijesom, a mnogi Kinezi drže da bi Mongolija trebala biti kineska pokrajina kao u vrijeme Džingisova potomka Kublaj kana. U svjetlu probuđene mongolske rudarske industrije, otkrivanje grobnice donosi i potencijalne političke probleme. Zbog toga su vlasti u prošlosti osujećivale, nekad i kažnjavale napore znanstvenika i istraživačkih ekspedicija. Primjerice, u doba kada je Mongolija bila bliska Sovjetskom Savezu, sentimenti koje je izazivao spomen na Džingis kana bili su povezivani s nacionalizmom i separatističkim težnjama u srednjoj Aziji.
Mnoge su ekspedicije bezuspješno lutale mongolskim stepama tražeći grobnicu čovjeka za kojeg neki znanstvenici pretpostavljaju da je famozni nositelj Y kromosoma čiji gen danas nosi 16 milijuna ljudi. No magazin Newsweek donosi veliku reportažu o novoj potrazi, ovog puta uz snažnu državnu potporu. Korištenjem modernih tehnologija u planinama Khentii pronađeni su obrisi temelja velike građevine. Znanstvenici su vrlo uzbuđeni. Pronađeni su vrhovi strelica, keramika, krovni crijepovi, opeka – stotine artefakata u tom dalekom, nenaseljenom području. Još nema konačne znanstvene potvrde, ali datiranje ugljikom pokazuje da su to artefakti iz vremena Džingisova života i smrti.
No ako se dokaže da su pronalasci doista dio 800 godina skrivene grobnice osnivača Zlatne horde, to još uvijek, tvrde sugovornici Newsweeka, ne znači da će znanstvenici ući u grobnicu. Vlasti u Ulan Batoru to vjerojatno neće dozvoliti. Vjerojatnije je da će mjesto biti stavljeno pod UNESCO-vu zaštitu. ‘U svojim srcima već smo zapisali nalazište kao najvažnije nasljeđe u Mongoliji’, poručio je ministar kulture Oyungerel Tsedevdamba. Zaštita je iznimno potrebna, jer su tisuće grobnica mongolskih osvajača skrivene po stepama danas izložene pljačkašima grobova.
Suše uzrokuju pomor stoke kod nomadskog stanovništva, pa borba za preživljavanje nagoni ljude u očajničke pljačkaške biznise koje novovjeki bogataši itekako cijene. Antikvarnice u Mongoliji i u Kini pune se artefaktima iz prastarih grobnica. Neki su navodno iskopani i u provinciji Khentii. Newsweekov novinar obilazio je prodavaonice i među primjercima navodi 8 cm dugog zlatnog konja iz doline Kerulen koji se prodaje za 180 tisuća dolara i može ga se iznijeti iz zemlje kao privjesak na lančiću. Stremen s urezanim zmajevima iz Khentiija, koji je možda koristio neki Džingisov general, nudi se za 10 tisuća dolara. Zagrobni život drangulija nastavlja se.
Najzainteresiraniji kupci su – ironija povijesti se ne predaje – kineski bogataši, daleki sljednici onih koje su početkom prošlog tisućljeća pljačkale bijesne mongolske horde. Pljačka se vraća u novim oblicima. Tehnike mutiraju, otimači, odnosno ono što je od njih ostalo, postaju opelješene žrtve i obratno. Zlato se vadi iz zemlje da bi se pretvorilo u dragocjeni predmet, pa vratilo u zemlju, pa opet natrag na sunce i naprijed kroz stoljeća.