Merkur, stvarna zemlja leda i vatre, na nekim je mjestima toliko vruć da se tlo topi dok su na njegovim polovima čudesna ledena područja sa oko vjerojatno bilion tona zaleđene vode unutar kratera – dovoljno da prekrije 20 milijardi olimpijskih klizališta.
Prisustvo leda na Merkuru, o čemu se već dugo nagađa, sad je definitivno potvrdila NASA-ina orbitalna sonda Messenger – i pretpostavlja se da je mnogo čišći od leda u sličnom krateru na Zemljinom mjesecu. To upućuje na to da je najbliži planet Suncu bolji mamac za ledene materijale koji dolaze s kometima i asteroidima. Pojedinosti istraživanja objavljene su 29.studenog u časopisu Science na tri stranice.
Iako je mjestimično temperatura na Merkuru i iznad 400 stupnjeva, dna mnogih polarnih kratera u stalnoj su sjeni jer je rotaciona os planete okomita na svoju orbitalnu ravan tako da njeni polovi nikad nisu okrenuti Suncu. Različiti uređaji za detekciju sa Zemlje koji su u posljednjih 20 godina prozujali planetom doista su u području polova otkrili svjetlije regije ispunjene višemetarskim slojevima čistog vodenog leda.
Međutim,”radar ne može napraviti potpunu identifikaciju vodenog leda”, kaže David Lawrence, planetarni znanstvenik iz laboratorija primijenjene fizike na sveučilištu John Hopkins. Sumpor primjerice, može proizvesti sličan signal kod radara.
Sada su dokazi sa tri različita mjesta vratili u igru teoriju o vodenom ledu. Infracrveni laserski impulsi ispaljeni sa Zemlje pomoću Messengerovog Merkurovog laserskog visinomjera otkrili su svijetla područja unutar devet zasjenjenih kratera u blizini sjevernog pola planete. Ove svijetle regije za koje se pretpostavlja da su vodeni led savršeno se poklapaju sa ultra-hladnim područjima planete koja, prema termalnom modelu planete koja uzima u obzir topografiju Merkura, nikad nisu toplija od -170 stupnjeva.
Treći tim, koristeći Messengerov neutronski spektrometar uočio je u istoj regiji izdajnički potpis vodika koji je po njihovom mišljenju zaključan u vodenom ledu. “Ne samo da je voda najbolje objašnjenje nego ne vidimo nijedno drugo objašnjenje koje bi povezalo podatke koje smo dobili”, kaže Lawrence, autor spektrometarske studije.
Odakle je voda došla? Svijetle ledene točke identificirane Messengerovim laserom okružene su tamnijim područjima koja primaju više sunčeve svjetlosti i topline. Neutronska mjerenja ukazuju na to da se radi o 10-tak cm debelim naslagama materijala izoliranim dodatnim ledom koji se nalazi ispod.
Ovaj tamni materijal oko svijetlih točaka mogao bi biti sastavljen od složenih ugljikovodika koji su se pojavili nakon udara kometa ili asteroida, kaže David Paige, planetarni znanstvenik sa University of California u Los Angelesu, prvi autor termalnog modela Merkura.
Paige i njegovi kolege sugeriraju da kad se ova ledena tijela zabiju u Merkur njihove komponente tijekom vremena sele – ponavljanim isparavanjem i taloženjem dospijevaju do hladnijih polova gdje zapnu u ledenim polarnim kraterima.
Ali čak se i tamo Sunce katkad uspije probiti nekom zrakom do unutrašnjosti kratera uzrokujući isparavanja vodenog leda koji iza sebe ostavlja tragove ugljikovodika. Oni postepeno postaju sve deblji i tamniji, što se više izlažu utjecaju Sunca piše Znanost.com
Ako bi led bio star milijardu godina dosad bi već bio ispod površine tla zbog utjecaja manjih udara na površinu Merkura, ali znanstvenici sa Messengera vjeruju da on nije stariji od 50 milijuna godina.
“Ono što gledamo nisu drevne naslage leda”, tvrdi Paige.
