Ne znam je li zaista točno da je snijeg koji je preko vikenda napadao u Zagrebu najveći u posljednjih 50-60 godina i da budem iskrena, ne zanima me. Ne razumijem zašto bi to uopće bilo važno, kao da je zbog te činjenice manje problematično to što su dvorišta, auti i prilazi kućama zatrpani. Palo je najviše snijega u posljednjih pola stoljeća, pa se ne bih trebala čuditi zašto se čovjek ne može mrdnuti iz kuće, ako baš ne mora? Fascinantna je ta opsjednutost brojkama i rekordima, kad je bilo najviše, kad najjače, najtoplije, najhladnije, najmračnije, najskuplje, naj-nešto… I što to za jednog prosječnog Hrvata uopće znači? Što mu znači informacija da je recimo 1932. godine bila najhladnija zima u Hrvatskoj? Baš ništa, osim da mu potvrđuje da od meteoroloških prilika i neprilika nikad ne znaš što možeš očekivati.
Ali, ti rekordi dobro dođu nemaštovitim urednicima, koji u nedostatku ideje za dobar naslov naprosto odvale da nas je snašla neviđena zima. I to ni manje ni više nego sredinom prosinca, kao da je to inače period rezerviran za tropske vrućine. Dobro dođe da se dva-tri dana rapravlja o vremenu kao da je to najvažnija stvar u svemiru i usput zaboravi na neke druge stvari koje čekaju da se rješe. Isto kao što je fascinantna naša opsjednutost nekim starim rekordima, tako je fascinantna naša potreba bavljenjem s nevažnim stvarima. Ne kažem da o vremenskim nepogodama ne treba govoriti, ali strast i vrijeme koje smo posljednjih dana potrošili raspravljujući o snijegu, koji se, samo da usput kažem, već prilično otopio, je naprosto bizarna. Sjećam se kako smo se nekad sprdali s Englezima i za njih govorili da stalno pričaju o vremenu, a naročito kad ne znaju o čemu bi pričali.
Englezi barem imaju razloga pričati o vremenu jer je kod njih vrijeme zbilja ćudljivo, a i to je nekakva njihova tradicija. Kod nas je postala tradicija da se ljeti čudimo vrućinama, a zimi hladnoćama i snijegu. Stalno se od tih vrućina i hladnoća pokušava napraviti nekakva katastrofa, prikazujemo to kao da je počeo treći svjetski rat. Stalno smo u čudu zbog vremena, te nam je pretoplo, te nam je prehladno, te nismo sigurno je li normalno da u rujnu padaju kiše… Čudimo se velikom broju automobila na autocesti u špici turističke sezone. Čudimo se što se ljudi malo više opuste oko Božića pa potroše koju kunu više jer žele malo pobjeći od stvarnosti koja nije uvijek vesela. Čudimo se svemu što je svakoj normalnoj osobi normalno i pretjerujemo u tumačenju tih stvari. Neki dan, kad već govorim o tome koliko ćemo potrošiti za Božić i kako se to tumači, nekakva stručnjakinja, ako je uopće mogu tako nazvati komentira što psihološki znači činjenica da će Hrvati “zdrobiti” više novca za blagdane. Psihološki??? Kao da smo jedini na svijetu koji se volimo opustiti za vrijeme blagdana pa nam sad treba secirati mozak da se vidi što se to događa u ludim hrvatskim glavama kad im je palo na pamet potrošiti par stotina kuna na poklone, hranu i piće.
Tako se ponašamo i kada je u pitanju vrijeme. Pretjerujemo u reakcijama oko pojava koje su normalne. Kao da snijeg jedino u Hrvatskoj pada zimi i kao da jedino u Hrvatskoj ljeti sunce najjače peče. Postali smo stručnjaci kako nebitno pretvoriti u bitno i time zanemariti ono što je stvarno važno.
