Život u Zadru sa sobom povlači dosta pozitivnih ali i nešto više negativnih konotacija. Kad bi pitali djecu, rekli bi kako im fale parkovi, ljuljačke, igrališta. Djeca nešto starijeg uzrasta, oni problematični u godinama viših razreda osnovne i srednje škole, reći će kako im fali klubova, mjesta za druženje i okupljanje. Nastavljajući po godinama, onima od dva i tri desetljeća života fali poslovne perspektive, onima u najboljim godinama, dakle, četrdesetim i pedesetim fali sigurnost i stabilnost, nešto starijima pa i onim starima fali mjesto za odmaranje, šetnice… svima, očigledno, nešto fali u našem gradu.
Nove stanare, očigledno, ne privlačimo, postojeće tjeramo. A o investicijama da i ne govorimo. Zaključno, dakle, nitko nas neće. Pa ni snijeg, koji je ovih dana obilno prekrio cijelu kontinentalnu Hrvatsku. No kod nas ga nema. Kao ni puno toga.
Ironije radi, dok jedan Zagreb, recimo, koji nema more, nema tu blagu mediteransku klimu, nema taj mediteranski temperament u ljudima, ulaže sve da bi grad imao što više zelenih površina, šetnica, parkova, pa u krajnjem slučaju i pojedinačnih grmova i stabala, naš se grad vodi politikom nekog drugačijeg smjera. Nama je bitno se “potaracati” i betonirati. To izgleda puno bolje.
Čitajući jučer redom sve lokalne portale, tiskovine, slušajući radija – svi mahom govore o snijegu, o bijelim krutim padalinama, o upozorenjima, o panici, dakako. Svi lokalni mediji izvijestili su o tome kako je Zagreb zatrpan, kako je snježna mećava u Makarskoj, kako su u Osijeku ljudi prikovani u kućama, kako je cijela kolona vozila zapela na auto-cesti. Mi smo nešto skromnije izvještavali o tome, sasvim dovoljno da čitatelji znaju kakva je situacija. No, nitko nije napisao ni slova o tome kako je u Benkovcu, kako je, primjerice, u Gračacu. To kao da nije naša županija, kao da tamo nema ljudskih duša vrijednih spomena.
Da snijeg dolazi, svi smo znali. Da će ga biti puno, i to smo mogli pretpostaviti. I čemu onda tolika panika? Mi ljudi stvarno smo čudna vrsta. Čak se i ptice na predosjećaj potresa, skrećem teme ali ciljano, premještaju i uznemire, ali ljudi…
No dobro, eto, zatrpalo je većinu zemlje. Nisu bili spremni pa su ostali u kućama, pod snijegom, bez javnog prijevoza. Bez pameti, svakako.
Kroz koji dan, tjedan, mjesec, isti taj snijeg (prema prognozama, da ne bi opet ostali šokirani i iznenađeni), pasti će i u Zadru, u Benkovcu, Biogradu, Ninu, dakle, u našim krajevima, očito je. Cestari će biti spremni ali snijeg neće biti očišćen, popucat će cijevi ali Vodovod neće reagirati, nanizat će se prometne nesreće ali vozači neće paziti… Shvatili ste.
Zašto onda svi toliko paničarimo? Zato što je tako lakše, zar ne? Pitam se nekad što bi bilo da nas kolektivno presele na područje znatno više izloženo kretanju tektonskih ploča ili pak sklono uraganima? Vjerujem da bi tada svi portali pisali isključivo o vremenu, psihijatri bi se bavili isključivo anksioznošću i bojaznošću izlaska van a ljudi bi za sve krivili vrijeme. Hm, čekaj malo, pa to radimo i sada!