Šef sdepeovaca Zoran Milanović je uspio „nagovoriti“ Davora Bernardića da odustane od kandidature za gradonačelnika Zagreba. Milanović se odlučio za Rajka Ostojića (ministra- poslušnika). Po istom ključu „ubijanja“ unutarstranačke demokracije i vođa HDZ-a Tomislav Karamarko će najvjerovatnije „uvjeriti“ (čitaj odstraniti) Milana Kujundžića za gradonačelnika Zagreba. Jednak obrazac je i na nižim razinama istih dviju partija, gdje o kandidatima za načelnike, gradonačelnike i župane šefovi imaju zadnju riječ. Čemu im služe stranačke podružnice ili ogranci? Karamarko i Milanović odlučuju o svemu. Samo oni imaju „ključ“ za kadrovska rješenja. Isti slijede sintagmu „demokratskog centralizma“ jednopartijske ex Juge.
Ta sintagma je u nesuglasju sa zdravom logikom i demokracijom, a otkriva isti način vladanja od socijalizma do danas. Takvi partijski šefovi su zarobljenici demagoške frazeologije kod pronalaženja, nekad i danas, “unutrašnjeg neprijatelja”.
Profil političara autoritaraca i poltrona
Najopasniji tip političara jesu demagozi – autoritarci. Oni izravno ruše demokraciju. Demagoge i poltrone obilježava ista percepcija politike: mjera uspješnosti u politici je dužina o(p)stanka na političkoj pozornici (metropole). Rasadnik su negativne selekcije kadrova na svim nivoima. Opijeni politikom, autokrate o svemu odlučuju. Traže suradnike- poltrone, a stranački ogranci im služe kao paravan za „demokraciju“. Znaju odgovore na sva pitanja. Narcisoidni su i spremni na makijavelističku politiku nebiranja sredstava u difamiranju političkog protivnika. Politiku doživljavaju kao spartansku arenu. Za njih ne postoji kategorija neistomišljenika ili političkog suparnika, nego (unutar)stranačkog neprijatelja. Traže partijsku poslušnost. Govore u relacijama MI-ONI. To su intelektualni kauboji koji izazivaju sukobe i nesnošljivost na svim razinama.
Političari (na vlasti) ustrajno plasiraju nove »afere« i svraćaju pozornost putem „etabliranih“ medija na marginalna pitanja. Opravdana je percepcija građana analogijom politike s „najstarijim zanatom” i/ili unosnim biznisom. Veličanje slobode i demokracije autoritarni političari koriste za njihovo ograničavanje. Politici pristupaju s neodmjerenom strašću. Godi im osjećaj moći i osjećaj nezamjenjivosti, a imaju svoje (šuteće) sljedbenike u građanima koji su apolitični i dopuštaju da im takvi političari kroje sudbinu.
Mediokritet je onaj koji se povodi za općim mišljenjem, jer nema svoga. Poltroni su „slika“ mediokriteta. Oni su „džubre na kojem rastu sva zla ovog svijeta”(Meša Selimović). To su figure od ljudi, koje žive od moći Vladara, dajući mu svoju slobodu za mrvice sa stola.
Demokraciju ruše demagozi, a poltroni su njihova poluga moći. Strah od demokracije zamjenjuju strahom od opozicije i/ili gubljenja pozicije. Lagodi im osjećaj moći i osjećaj nezamjenjivosti. Prihvaćaju samo odane i probrano- podobne partijske ljude. Poltronu je odanost nadređenom važnija od vlastita dostojanstva. Zadovoljava se malim šefovskim pozicijama, jer tamo mogu trenirati „strogoću“. To su stranački poslušnici koji ne pitaju i bez pogovora odrađuju što im šef naredi. Ukoliko nisu u metropoli, redovito po mišljenje idu u Zagreb.
Kada dođe kraj tiraniji partijskih šefova i mizantropima u svim političkim strankama koje vladaju (ili su vladale) Državom, kada političarima glas naroda bude glavni orijentir, (tek tada) ugledat ćemo svjetlo političke demokracije.
