Već tri godine kriza eura ne prijeti samo raspadu eurozone, već i propasti čitave Europske unije. Premda je pritisak financijskih tržišta zasad malo popustio, dugoročno rješenje krize i dalje ostaje egzistencijalan prioritet za EU. Hoće li EU preživjeti?
Odgovor leži u tome što netko podrazumijeva pod EU-om. Ukoliko se misli samo na političke organe – Europsku komisiju, Europski parlament i Europski sud pravde, institucije stare pola stoljeća, tada je odgovor da. No što je sa zajedničkim tržištem? Ponovno bi se uvele granice, bankarstvo i financijski sustavi bi se balkanizirali, a radnici se više ne bi mogli slobodno kretati, smatraju trojica stručnjaka, Jean-Claude Piris, bivši direktor pravne službe u Vijeću EU-a, Barry Eichengreen, profesor ekonomije i politologije na Berkeleyju, te Nouriel Roubini, analitičar i profesor na Stern School of Business u New Yorku
‘Kriza će se vratiti. Ako ne prije predstojećih njemačkih izbora, onda nakon njih. Južna Europa nije učinila dovoljno kako bi povećala svoju konkurentnost, dok sjeverna Europa nije uložila dovoljno napora da pogura taj zahtjev. Dužničko breme prisutno je i dalje, a europsko gospodarstvo ne uspijeva rasti. Diljem europskog kontinenta produbljuju se politički razdori. Zbog svih tih razloga, opasnost od kolapsa eurozone nije prošla. Koja god se članica eurozone strmoglavi, to će potaknuti ekonomski kaos i gnjev susjednih zemalja. Kako bi se zaštitile, vlade će zatvoriti svoje granice da bi spriječile izljev svog kapitala. Opet će postojati svaka zemlja za sebe’, rekao je Barry Eichengreen.
Eichengreen navodi nekoliko mogućih scenarija.
‘Europa može ili krenuti naprijed, u dublju integraciju, ili unatrag, prema nacionalnoj suverenosti. Njeni čelnici i u ovom trenutku njeni ljudi trebaju odlučiti. Samo o njihovoj odluci ovisi budućnost eura i Europske unije’, zaključio je Eichengreen.
‘Rizici s kojima se suočavala eurozona nešto su ublaženi nakon ljeta, no ekonomski uvjeti periferije eurozone i dalje ostaju nestabilni’, upozorava Nouriel Roubini.
‘Periferija pokazuje malo znakova oporavka. Štoviše, recesija s periferije počela se širiti i po jezgri eurozone: smanjuje se francuski output, a čak je i njemačko gospodarstvo zakazalo jer rast dvaju glavnih njemačkih izvoznih tržišta ili opada (ostatak eurozone) ili usporava (Kina i ostatak Azije).
‘Nastavlja se balkanizacija gospodarske aktivnosti i bankarskih sustava, a strani investitori bježe iz periferije i traže utočište u jezgri, dok razine privatnog i javnog duga rastu do neodrživosti’, pojašnjava Roubini.
Prema njegovim riječima, fundamentalna kriza eurozone nije riješena i Europu čeka još jedna godina u kojoj će se morati nositi sa svim postojećim rizicima koji bi 2014. mogli preuzeti još gori oblik.
‘Nažalost, kriza eurozone će najvjerojatnije ostati s nama još nekoliko godina, popraćena restrukturiranjem duga i napuštanjem eurozone’, zaključio je Roubini.
‘Danas, u doba visoko konkurentne globalne ekonomije, europske zemlje relativno male veličinom, sa stanovništvom koje stari i s prevelikim dugom, u kombinaciji s nedostatkom energetskih resursa u opasnost dovode visok životni standard i velikodušnu socijalnu politiku. Individualno, europske zemlje se ne mogu natjecati s rastućim tržištima; potrebna im je snažna Unija koja će se suočiti s izazovima koje nameće globalizacija’, smatra Jean-Claude Piris, inače bivši direktor pravne službe u Vijeću EU-a, i naglašava kako arhitektura eurozone nije dugoročno održiva.
‘Europa s dvije brzine stoga je najbolje rješenje za budućnost Europske unije’, zaključio je Piris.
