Tvorci hrvatskog proračuna za 2013. još nemaju svijest o tome da je 1+1 dugoročno = 2. No, kada već ne vjeruju domaćima, onda će im strani profesori doći reći na kojim ekonomskim zakonima počiva ovaj svijet.
Nakon zaokreta koji se dogodio između donošenja Smjernica proračuna u rujnu (kada je najavljen deficit opće države od 3% BDP-a) i prijedloga proračuna u studenom (kada je budžetiran deficit od 3,8% BDP-a), uslijedila je serija ‘domaćih’ stručnih kritika. Potom je uslijedila i prva strana recenzija – agencija za kreditni rejting Fitch (onaj isti koji je zahvaćen proračunskim optimizmom početkom rujna podigao izglede iz negativnih u stabilne) spustio je izglede za promjenu rejtinga iz stabilnih u negativne. Sreća da nam nije oborio rejting do razine ‘smeća’.
Drugim riječima, hrvatska fiskalna politika nakon predlaganja (i vrlo vjerojatnog donošenja) ovog proračuna, više nema vjerodostojnost. Dvije poluge vjerodostojnosti – ekonomski rast i strukturne reforme, već dugo ne stanuju ovdje. Međutim, fiskalna prilagodba i razumna politika tečaja u zadnje su vrijeme uspijevale držati glavu iznad vode. Sada je ostao samo tečaj. Vrlo slično situaciji 2009. i 2010.
Uskoro će svoju ocjenu dati još jedna agencija za kreditni rejting – Standard&Poor’s. Bit će gusto. Vlada se možda provuče kroz ušicu igle, ali se možda nađe i u veoma neugodnoj situaciji u kojoj će morati objašnjavati kako to da je svoje jedino dosadašnje postignuće (očuvanje rejtinga) bacila u vjetar.
Bez obzira na to kako će reagirati S&P, s ovakvim nas proračunom odmah po ulasku u EU vjerojatno čeka ulazak u mehanizam pretjeranog deficita (engl. EDP – excessive deficit procedure). EU naime ima pravila prema kojima deficit proračuna ne smije prijeći 3%, a javni dug 60% BDP-a. Ta pravila nisu mrtva slova na papiru; ona ‘grizu’. Kao što se većina članica EU danas nalazi u tom mehanizmu, tako se može dogoditi da se u njemu vrlo brzo nakon ulaska 1.7.2013. nađe i Hrvatska.
Mehanizam funkcionira tako da se ekonomska politika vodi kroz stručno pripremljen ekonomski program koji vlada usuglašava s Europskom komisijom. Od parlamenta se očekuje da podupre bitne elemente takvog programa (npr. proračun), jer je samim činom ulaska u EU zemlja kroz Europski ugovor prihvatila taj mehanizam. Ako se pokaže da se za Hrvatsku aktivira EDP, već proračun za 2014. mogao bi se pripremati uz ‘usku suradnju’ s Europskom komisijom.
No, to nije sve. Hrvatska će netom nakon ulaska u EU morati odlučiti o prihvaćanju Fiskalnog pakta. Fiskalni pakt je međunarodni ugovor kojim se zemlja obvezuje ugraditi fiskalno pravilo u Ustav. Fiskalno pravilo je modelirano po uzoru na Švicarsku i Njemačku, a govori o tome da takozvani strukturni deficit proračuna ne smije prijeći 0,5% BDP-a. Naš je trenutni strukturni deficit bitno veći, pa će se i zbog toga proračun (deficit) morati dovesti u red. Istina, Hrvatska bi se mogla priključiti Češkoj i Velikoj Britaniji koje nisu prihvatile Fiskalni pakt, no objektivno se postavlja pitanje s kojim bi to ciljem trebala učiniti i kolika bi bila dugoročna cijena takvog poteza?
Ni tu priči nije kraj. Postoji mogućnost da se u sklopu priprema za razgovore ili samih razgovora o EDP-u nametne tema MMF-a. ‘Preporuka’ za uključivanje MMF-a može biti toliko jaka da ju vlada neće moći ignorirati. Za neupućene, MMF je zadnjih godina i formalno postao dio nekih europskih mehanizama stabilnosti. Poznato je da Grčku posjećuje takozvana trojka; Komisija, ECB i – MMF. To nije slučajno. Zemlje koje se ne uspiju prilagoditi kroz spomenuti EDP spašavaju se kroz drugi mehanizam koji se zove ESM (Europski mehanizam za stabilnost – engl. European Stability Mechanism), u čije je temeljne akte ugrađena suradnja s MMF-om (doduše, taj mehanizam postoji samo za članice Eurozone).
Dakle, na vrata nam kucaju S&P, vjerojatno EDP i možda MMF. Kratki nazivi s ‘dugim cijevima’ koji će zgroziti dušebrižnike nacionalnoga suvereniteta, neke sindikalne vođe i političare koji naivno misle da je politika jedno, a ekonomija nešto posve drugo. Uslijedit će još jača salva kuknjave o aveti neoliberalizma koja je podigla glavu, neki će pametnjaković pomisliti da bi nam bilo bolje da nismo ušli u EU, netko će po ulici nositi transparent da nešto treba nacionalizirati ili oteti ‘bogatima’, a u političkim će se kabinetima osmišljavati spin-strategije s ciljem pronalaženja dežurnog krivca na kojega će svi uprijeti prstom.
Do te ćemo situacije doći, jer neki ekonomski zakoni neumitno funkcioniraju. Na primjer, i kao pojedinac i kao društvo dugoročno ne možete potrošiti više od onoga što zaradite. Naravno, pitanje je što je to dugoročno – ponekad je to 5 godina, a ponekad može biti i 30 godina. Problem je u tome što u ekonomiji i financijama, za razliku od fizike i matematike, u kratkom roku 1+1 ne mora biti 2. Moguća su odstupanja. I zbog toga političari pomisle da 1+1 nikad nije dva, i da politika može promijeniti ekonomske zakone. Politički je pogled toliko orijentiran na kratak rok da dugoročnu perspektivu potpuno gubi iz vida i ne pada mu na pamet da u dugom roku vrijedi 1+1=2.
Sada živimo u razdoblju u kojem je na djelu dugoročno ujednačavanje. Ono je za mnoge neugodno. Za neke je otriježnjujuće. Postoje ljudi kod kojih to traži temeljnu promjenu pogleda na svijet. To nisu laki procesi, osobito kod političara, ljudi nadprosječno izgrađena ega s ispodprosječnim znanjima o gospodarstvu. Ovaj proračun i dalje odražava taj ego i pogled na kratak rok – pokazuje da tvorci proračuna još nemaju svijest o tome da je 1+1 dugoročno = 2. No, kada već ne vjerujete domaćima, onda će vam strani profesori doći reći na kojim ekonomskim zakonima počiva ovaj svijet.
