Jednom davno jedna stara profesorica rekla je kako svaki dan pišemo povijest. Možete li se zamisliti u toplom penzionerskom domu, zavaljeni ste u fotelji, a okolo vas su vaši unuci? Pitaju vas što je bilo s tim Gotovinom i zašto ih neprestano maltretira profesorica s pričama o njemu? I onda se sjetite 2012. godine! Sjetite se euforije, radosti. Naježite se. Sjetite se proslave Dana grada, mažoretkinja, zvukova orkestra, žamora ljudi, pljeskanja… Sjetite se zgrade HNK – a i uzbuđenja uoči susreta s njim. Sjetite se jutarnje kave i stranica tiska toga dana. Često se nečega sjećate samo zato jer je to u vama pobudilo snažne osjećaje. Tih dana u nama se odigrala eksplozija osjećaja. Osjećaj mržnje, kad je Sanader, doduše nepravomoćno, osuđen na 10 godina zatvora. Osjećaj prezira kad je Čačić otišao u zatvor. Osjećaj sreće kad je Gotovina izašao iz zatvora. Osjećaj ponosa jer se o nama priča u kontekstu trpanja zlikovaca u zatvor i oslobađanja istinskih heroja. Sjetit ćete se naslova svjetskih medija i osjećaja ponosa jer tada, odjednom, niste mali i nevažni. Hrvati su tih dana zaboravili na poreze, pretrpljene krađe, ples na rubu egzistencije… I nosili su osmijeh, širok i blistav, da ljepši nije mogao biti. Baš taj osmijeh je ono na čemu sam istinski bila zahvalna herojima.
Tog dana probijala sam se kroz gradsku gužvu, zaobilazila glavne ulice ne bi li na vrijeme stigla na posao. Kasnim. Na vratima stoji voditeljica s osmijehom od uha do uha. Svi su sretni! Srednjoškolci jer su pušteni s nastave, branitelji jer im se vraća njihov heroj, mi, djeca podruma, jer je našim roditeljima okus gorke nepravde napokon isprala dugo očekivana sreća. Molim Boga da ratno zrakoplovstvo ne radi akrobacije jer zbog njih još imam tik od rata. Da li vam se čini poznatim, kad prelijeće avion, onaj osjećaj kao da će svaki tren nešto eksplodirati u vašoj blizini, pa mahinalno spuštate glavu? Ne mogu zaboraviti osmijehe ljudi. Do tog dana, priče iz rata prepričavane su s puno jada i boli izgubljene rodbine, nesvršenog vremena. Sad je završilo. Je li gotovo? Nećemo to više spominjati? Sad ćemo se sjećati? Jer moje prve igračke ostale su u podrumima. Moj prvi veliki medo je spaljen, nisam ga uspjela ponijeti sa sobom jer je bio veći od mene i ne bi stao u Jugo. I medo i podrum i zrakoplov i Gotovina ispisali su stranice povijesti. I ja ću o tome pričati svojim unucima jednog dana. Ovim redom. Osjećam se ponosno!
Gotovina se slikao s ljudima, uveličao njihovo sjećanje. Slika povijesti s velikim osmijehom. Uspjela sam vidjeti kada je poljubio desetogodišnju djevojčicu u čelo te joj rekao da sluša tatu. Tata je stajao pokraj njih i od sreće su mu se oči napunile suzama. Vjerujem da je preživio i više od zvuka zrakoplova iznad glave. Vjerujem kako je sretan sa svojom obitelji i bori se da ta djevojčica jednog dana s ponosom priča kako su njezin tata i barba Gotovina jednom ratovali i izborili pobjedu. Djeci je ta pobjeda bitna! Znate, kad bi se igrali skrivača i šarali ulice kredom, bilo je onih koji bi plakali kad bi izgubili. Ne vjerujem da današnji klinci i ta djevojčica plaču. Oni jednostavno resetiraju kompjuter i nastave dok ne pobjede.
Ima nas, generacijo moja, koji se sjećamo rata, koji se borimo s ubrzanim tehnološkim napretcima i stresnim načinom života. Trudimo se da nas desetogodišnjaci ne prestignu u stjecanju informatičkih vještina. Svaki dan je sve teže, vjerujte mi. Znaju više o Power pointu, Excelu i ostalim kompjuterskim programima od vas jer na njima rade zadaće. Mi smo još maturalni rad pohranjivali na disketu. Danas nemate tu disketu gdje staviti, a, iskreno, uopće nije prošlo toliko puno vremena kao što se čini. Trudimo se naći posao, završiti fakultete, zasnovati obitelj. Nije lako biti u dvadesetima. Vjerujem da je vlastiti dom i obitelj jedino utočište od stanja uma današnjice. Svaki dan netko piše svoju povijest. Svaki dan iza nas ostavio je nekakav osjećaj. Svi smo mi profesori vlastite povijesti. Barba Ante Gotovina naš je glavni lik u velikom poglavlju.
Barba Ante, ja vas nisam stigla pitati kako se vi osjećate, ali za mene ste heroj jer ste vratili ovim ljudima osmijeh na lice, jer ste im u pravom trenutku, za totalne apatije nacije, vratili optimizam. Nije bitno ako je ta euforija bila za jedan dan. Sasvim je dovoljno! Popunili smo stranice u poglavlju o Domovinskom ratu. Nadam se da ste ponosni! Mi, kao stari profesori povijesti pričat ćemo o vama.
Ne brinite, ne će se zaboraviti…