Šutnja, kritizerstvo i mržnja su bolesti današnjice. “Neživot je postavljati na život takve zahtjeve da smo uvijek nezadovoljni životom.“ (Ivan Golub u knjizi “Čežnja za licem”). Slijedom Golubovih misli mogli bi reći da je život prihvaćanje teških dionica života kao izazov, a neživot kada odbacujemo i ne učimo iz teških razdoblja (svog) života. Sudbina čovječanstva, kao i svakog pojedinca, nije stvar „slučaja“ ili „sudbine“. Ovdje izdvajam citat jedne djevojčice (iz Zadra) koja je najbolje opisala probleme današnjice: »Došlo je vrijeme opranih ruku i okrenutih glava. Odjednom su svi oslijepili i oglušili. Ne čuju i ne vide što se oko njih zbiva, a što je najgore, više i ne suosjećaju.“
U dvije riječi sve stane
Glavne probleme čovjeka i čovječanstva mogu se ilustrirati i /ili opisati s dvije riječi: Živimo u „gomili usamljenika“ (D. Riesman). Najviše vjerujem „prognanicima života“ koji su uspravni izašli iz „pakla života“, pronašli „smisao života“ i postali „lučonoše života“. Prognanici života su bili razne žrtve nasilja, rada -kada ljudi pristaju biti „svjesno robovi“ , rata, ovisnosti, ali su se regenerirali i šalju poruke da nikada ne treba odustati. Šalju jasne poruke o smislu života. Tzv. „suvremena društva“ sve više postaju „primitivna plemena“ ili „urbana plemena“ (B. Perasović), gdje ljudi žive u “zatočeničkoj kulturi” (G. Orwell). To uočavamo s opasnom tendencijom „inverzije vrjednota“, kada umjesto suosjećanja i altruizma imamo „poželjne vrijednosti“ slavu i uspjeh. To vodi „smrti kulture“ i „trijumfu spektakla” (C. Hedges).
Fenomen „nevidljive djece“ karakteristika je „socijalnih nojeva“, (onih u vlastima) koje zanima sve osim prava, potreba i vrijednosti većine, osobito, najranjivijih skupina i najmlađih. Čovjek današnjice živi u „plemenskom zovu“ i zabludi da je „društveno biće“ ili „biće rada“. Razapet je između „carstva nužnosti” (u „radnim logorima“koje stvoriše korporatisti) i „carstva slobode” (K. Marx), ili slobodnog vremena, gdje suvremeni čovjek gubi svoju osobnost pod utjecajem „medijskog zavođenja“ (S. Alić). Čovjek današnjice postaje „homo duplex“, jer živi dvostruki život, sa željom da bude individualist u privatnom životu i konformist u javnom. Umjesto „dužničkog ropstva“ ili „bankarskog mobbinga“ nudi (mu) se lažna alternativa „ukidanja rada“ (B. Black). Umjesto „radnog identiteta“ čovjek današnjice truju različiti „ovisnički identiteti“ (M. Ule). Umjesto proizvođača, u svijetu konzumerizma – „kralj“ postaje „ potrošač” (E. Hamingway).
Papa Benedikt XVI. ustvrdio je da je suvremenim svijetom zavladala „diktatura relativizma”, a T. Ivančić krizu suvremenog doba detektirao je kao „krizu smisla”. Papa Ivan Pavao II. više puta za života ukazivao je da se suvremeno društvo nalazi u procjepu „kulture života” i „kulture smrti”. Odatle se vrijedi podsjetiti oproštajnog pisma vrsne hrvatske novinarke Ane Rukavina koje je naslovila „Želim život“.
Pod naletom “internetske revolucije“, A. Keen opisuje njezine posljedice koje djecu vode „digitalnom narcizmu”. Ako je ljubav „mogućnost razgovora” (F. Nietzsche), onda je virtualna ljubav (ili „prijateljstvo“) samo fikcija. Posljedica toga „tabloidizacija medija”, osobito reality show emisije vode „psihološkom kanibalizmu” (G. Dodig), a takvi mediji vode „smrti demokracije” (K. Popper).
Kada su mladi bili nezainteresirani za svijet oko sebe, onda ih je H. Schelesky nazvao „skeptična generacija”, a kad su bili okrenuti prosvjedima, tada su opisani da ih obilježavaju „perfekcionističke iluzije“ (A. Maslow) ili “revolucionarni idealizam” (H. Marcuse). Mladi nisu izgubljena, nego „izigrana generacija”. Današnji mladi ljudi postaju „bumerang generacija”, dijeleći s roditeljima sudbinu „stečajne generacije“. Glavno obilježje posljednjih masovnih prosvjeda mlade generacije bile su „facebook-revolucije” i „dani bijesa”. U ranijim tekstovima sam doveo u vezu strategije „neposredne demokracije“ od anarhista i „dirigiranog kaosa”, od strane korporatista. Živimo u iluziji nametnute strategije korporatista mirenjem sa „dužničkim ropstvom“- kao pretpostavke „redu“, dok anarhisti nude kaos kao pretpostavku „redu“. Svakodnevni prosvjedi diljem svijeta se izbjegavaju se nazvati pravim imenom – „godine kaosa“. Hoćemo li se pomaknuti s mjesta i nijemo promatrati sve što nam se događa? Sve ovisi o nama i „moći izbora“. (Templeton)