Povjerenica Sindikata novinara Hrvatske, podružnice Vjesnik i novinarka Marijana Matković poslala je otvoreno pismo ministru rada i mirovinskog sustava Mirandu Mrsiću. Njoj i još gotovo stotinu kolega iz ugašenog Vjesnika goleme probleme stvara činjenica da devet mjeseci nisu dobili plaće, a zbog birokratskih zavrzlama isplata se i dalje odgađa.
Pismo prenosimo u cijelosti.
Poštovani gospodine Mrsić,
ne gajim previše nade da ćete pročitati odgovor Agencije za osiguranje radničkih potraživanja u tvrtkama u stečaju na moje pitanje kada mogu očekivati rješenje o pravima, niti da vas moj slučaj zanima. Jednostavno imam potrebu poslati Vam odgovor u kojemu se iz Agencije pravdaju zbog prevelikog broja zahtjeva i neradnih dana u prosincu, čak ne toliko radi sebe i kolega iz Vjesnika koji čekaju ta rješenja, koliko zbog ljudi iz drugih tvrtki koje sam ovih dana upoznala, a koji su zahtjeve predali još u rujnu i još čekaju na isplatu minimalaca. Bojim se da se nešto takvo ne dogodi i nama.
U našem slučaju možda i ne bude riječ o tako velikom kašnjenju, jer bi izračun – kako se tvrdi u odgovoru koji sam dobila – trebao početi 2. siječnja (na dan kad su nam, realno, trebali već slati rješenja o pravu). Ne mislim čak ni da nešto bitno u toj priči ovisi o Vama (iako mi nije jasno zašto, recimo, Agencija ne zatraži barem pet mladih ljudi, pravnika, za rad bez zasnivanja radnog odnosa, koji bi im s vremenom možda i mogli pomoći u situacijama kad je pojačana gužva, a inače ih ne koštaju, niti želim da se zbog toga osjećate loše.
Ubrzani procesi ovrhe, ali ne i isplate dugovanja
Htjela bih Vas samo zamoliti da ako ikako možete pomognete da ti izračuni doista krenu najkasnije 2. siječnja, jer se time odgodio i rok za isplatu potraživanja, što doista više nije lako objasniti u banci ili Zagrebačkom holdingu, s kojima nas 98 iz Vjesnika dogovaramo odgode plaćanja (pod uvjetom da već nismo blokirani). Nakon devet mjeseci bez plaće i sada dva na burzi to je doista sve teža misija i svi skupa sve teže održavamo glavu iznad vode. Po onome što mi kažu kolege, međutim, uspjeli ste ubrzati postupke ovrhe, pa smo svi već u panici.
No, na primjeru Vjesnika htjela sam Vas, zapravo, upozoriti na to da smo postali pokusni kunići u stečajnom postupku, zbog problema koji Vam možda nije poznat, a vjerojatno se lako može otkloniti, da se ne mrcvare ljudi koji će ubuduće završiti u stečaju. Naime, po tumačenju našeg stečajnog upravitelja, jedna od novih odredbi stečajnog zakona kaže da se tamo gdje postoji stečajna masa radnicima prvo moraju isplatiti do tri minimalca, pa tek onda eventualno neki trošak stečajnog postupka. U našem slučaju skupilo se zasad oko 400.000 kuna, no nismo mogli do tog novca jer nije imao tko napraviti obračune i pripremiti isplatu. Nema nastavka poslovanja, pa naše računovodstvo ne radi, a stečajni upravitelj, jednako kao i sudac u stečajnom postupku, zauzeli su stav da se takav izračun ne može platiti iz stečajne mase dok se ne isplate spomenuta tri minimalca. U međuvremenu, Sud je, navodno, i počeo raditi na tome da se prihvati tumačenje zakona po kojemu je to ipak moguće, no nitko to ne želi staviti “crno na bijelo”, pa stečajni upravitelj ne želi preuzeti odgovornost za takvu isplatu. To nije i jedini problem – iako postoji još neka imovina koja bi se mogla naći u prodaji, trenutno nema načina da se plate stručna vještačenja da bi se utvrdila njena prava vrijednost i u eventualnom postupku prodaje naplatila prava cijena, što znači da opet ne možemo kvalitetno realizirati naša vjerovnička prava.
Skupljaju novac za računovođu da im obračuna plaće
Ukratko: našli smo se u situaciji da – ako uopće želimo vidjeti neki novac do Božića – sami skupljamo novac za računovodstveni servis koji će nam to izračunati. I zadnjih 10-ak dana skupljamo svaki po 120 kuna (ne želim ni razmišljati kako je to izdvojila kolegica čije su dijete nedavno iz vrtića poslali s porukom da mama napokon plati vrtić, jer ne može biti u vrtiću besplatno), tražimo servis, organiziramo isplatu. To nije bitno samo zbog otprilike 3000 kuna koje bi nam na Badnjak trebale sjesti od Vjesnika nego i radi toga što bez toga – opet po tvrdnjama stečajnog upravitelja i suca – ne bi bilo moguće isplatiti niti novac koji će nam jednog dana, valjda, dostaviti i Agencija za osiguranje radničkih potraživanja, a o tome nam ovise životi.
Po tvrdnji stečajnog upravitelja, a iz razgovora sa sucem, alternativa tom skupljanju novca bilo bi da čekamo novo sudsko ročište, na kojemu bi nas sudac pozvao da uplatimo predujam za plaćanje servisa. Kako su procjene bile da to ročište ne mora biti sazvano prije polovice veljače, nismo mogli čekati.
Mi smo, nadam se, riješili taj problem (sutra ću i dostaviti novac koji smo jako teško skupili na račun računovodstvenog servisa), no vjerujem da treba potrošiti vrlo malo vremena za razgovor s Ministarstvom financija, Trgovačkim sudom i Udrugom stečajnih upravitelja da se dođe makar do preporuke za tumačenje stečajnog zakona u korist radnika, i da treba malo truda da se potakne nečija dobra volja, čime biste mnogima, sigurno sačuvali zdravlje, živce i mrvicu dostojanstva. Zapravo, mislim da ljude možete sačuvati od potpunog očaja i osjećaja nemoći koji je nas doslovno obuzeo u ove dane i zato Vam, zapravo, pišem. Iskreno se nadam da se zbog toga nećete naljutiti i da i dalje mogu računati na korektnu suradnju kao novinarka.
