Palestina je dobila status zemlje promatrača u generalnoj skupštini UN-a. No, naša mala lijepa zemlja, naša kamenita stina, naš ponos i dika – ostala je suzdržana. Nismo znali hoćemo li se ulizati jednim ili drugim, hoćemo li pokazati naklonost Americi ili pak glasati poput Njemačke, koja nam je, brat bratu, bliža i korisnija.
Zašto bi Hrvatska, zapravo, Palestini pokazala da je uz nju, da shvaća njezine težnje za osamostaljenjem, za vlastitom zemljom, kulturom, jedinstvom, granicama, glavnim gradom, regijama, predsjednikom, parlamentom… Sad je već ionako kasno, jer smo kao pravi Balkanci, bili suzdržani. Čak su i oni koje često smatramo gorim od sebe, Slovenci i Srbi, glasali u korist Palestine.
Ma koliko se mi trudili da izbijemo Balkan iz naših srca, baš kao što je to slučaj sa svim korijenima i podrijetlima, jednostavno je nemoguće. No, pokazali smo se ne samo Balkancima, već i licemjerima. I to u svoj veličini.
Kad smo prije nekih dvadesetak godina sami poželjeli svoju državu, svoje granice, glavni grad, predsjednika i regije, shvatili smo kako je biti mala zemlja, nebitna većini svijeta, no, nismo se ustručavali tražiti pomoć, tražiti da nas prigrle i prihvate. Mi smo, eto, za razliku od Palestine, bili nešto vrjedniji. Istina, mnogi su branitelji i nedužni civili u pet godina izgubili svoje živote, domove, ali, zar smo zaboravili da sukob u Palestini traje desetak puta više nego naš Domovinski rat? Zar smo zaboravili koliko smo zapravo mali i nebitni i koliko nikome nije stalo do nas pa se moramo igrati tuđim životima?
Mi sad imamo Katar, imamo veliko prijateljstvo s Amerikancima, Merkelica nas tapša po leđima… pa tko nam je ravan. Kako se čovjek zapravo lako umisli i kako zapravo očekuje pomoć sa svih strana kada je on u pitanju, no kad to netko očekuje od njega… Balkan u krvi. Iako, ruku na srce, nije bilo teško dignuti ruku i podržati status Palestine kao zemlje promatrača, zapravo, nas nije bilo briga za to.
Početkom 2008. priznali smo Kosovo kada se odlučilo odcijepiti od Srbije, i to nam je bilo zanimljivo ali, samo zato što se događa ispred našeg kućnog praga. I samo zato što smo Srbima mogli pokazati kako smo mi civilizirana zemlja s državno-pravnim ustrojstvom, pa smo, eto, priznali Kosovo. Kad danas sutra Komori zatraži suverenitet hoćemo li ih podržati? To će, valjda, ovisiti o tome na koju se jutros nogu ustao Milanović, Josipović ili tko već bude grijao njihove fotelje.
Zašto smo licemjerni, zašto smo zapravo zlobni? No, okej, ni Amerika ni Izrael, recimo, nisu podržali Palestinu, ali, za njih me zapravo zaboli. Baš kao što njih zaboli za nas, pa je ravnoteža postignuta.
Baš me zanima hoću li ikad dobiti odgovor na pitanja koja sam postavio – zašto?! Sumnjam. To bi, zapravo, bilo ravno, pak, postajanju prosvjetljenja poput onog Budinog. On se, da bi dostigao prosvjetljenje, suočio sa svim negativnim aspektima svog malog bića. On se povlačeći od svijeta, tražio istinu u čemu je, evidentno, uspio. A mi?