Na homofobnu izjavu zadarskog sveučilišnog profesora, mnogi su ostali zgroženi. Međutim, oni koji bi iste izjave trebali sankcionirati, ostali su – nijemi. Točnije, sam Studentski zbor nakon upita novinara Antene Zadar ostao je bez reakcije, da bi nešto kasnije saznali kako dotični – glasuju, hoće li se oglasiti ili optužiti homofobne izjave.
Zanimljivo je kako su oni koji su tu zbog studentske zaštite i ostvarivanja njihovih prava, sam Studentski zbor, upravo zbog vlastite neorganiziranosti i dovoljne količine svjesnosti i težine spomenutih izjava, izostankom svojih reakcija zapravo abolirali profesora Poljakovića. Možda i cijeli Studentski zbor stoji i iza izjava spomenutog da se ne boji zatvora, pe će se profesoru, kojeg bi se u svakom normalnom i civiliziranom društvu, u najboljem slučaju, udaljilo s radnog mjesta – slijediti.
– Sramotno je što Studentski zbor nema komentara na ovakve izjave profesora Poljakovića. Tijelo koje bi se trebalo brinuti o pravima studenata, među kojima je i zaštita od diskriminacija, a kada takvo nešto čujete od svog profesora onda se sigurno osjećate diskriminirano, postupilo je uistinu neprofesionalno. Osjećam se u potpunosti povrijeđeno izjavom koju je dao profesor i time izvršio diskriminaciju, ali također mi nije jasan stav Studentskog zbora. Žao mi je što me moji prijatelji, kolege studenti ovim činom također diskriminiraju, izjavio je anonimni student (podaci poznati redakciji) komentirajući cijeli slučaj.
Reagiranje ovog studenta nije jedino. Naime, u međuvremenu je na Facebook grupi Sveučilišta u Zadru, objavljeno otvoreno pismo jedne studentice.
Više o cijeloj temi možete pratiti na ovoj poveznici.
Objavljeno pismo prenosimo u cijelosti.
OTVORENO PISMO STUDENTICE POTAKNUTO NEDAVNIM HOMOFOBNIM ISPADOM ZADARSKOG SVEUČILIŠNOG PROFESORA IVANA POLJAKOVIĆA
Mnogo se pisalo o uvođenju zdravstvenog odgoja u hrvatske škole. Mnogo se i pričalo o tome. Neki su pričali previše, neki su šutjeli. Stigao je, dakle, trenutak da nešto kažu i oni koji su šutjeli čitavo vrijeme. Ovaj tekst je inspiriran prethodnim predavanjem jednog zadarskog sveučilišnog profesora koji je, između ostalog, izjavio kako je homoseksualnost bolest.
Zanimljivo je kako su se određene izjave mogle čuti netom pred blagdan Svih svetih, dan u kojem se isprepliću duhovne sfere živih i mrtvih, dan u kojem bi se, prema nekakvoj suštinskoj religijskoj ideji, bez obzira o kojoj je religiji riječ, trebalo širiti dobro, trebao bi se širiti mir, trebalo bi se propovijedati o tome kako čovjek treba ljubiti bližnjega svoga kao samoga sebe. Umjesto toga govori se o pranju mozga tijekom ispiranja mozgova.
U kvazi-sekularnoj državi koja svakodnevno propada, ljudi nerijetko imaju pogrešnu percepciju onoga što će zdravstveni odgoj značiti u školama. Prije svega, važno je naglasiti kako zdravstveni odgoj ili seksualni odgoj ne znače neodgoj, što ne može biti očitije iz samih naziva. Enormno je jasno kako mnoga ljudska bića još uvijek žive u strahu da će biti išibana ukoliko postave pitanja vezana uz reprodukciju čovjeka ili uz rodne identitete. Ali vrijeme je da se ovi strahovi prebrode.
U svome tekstu o zdravstvenom odgoju, profesor daje do znanja kako će ideologija hrvatske vlasti koja se provodi pod krinkom demokracije uništiti obiteljske vrijednosti. Dragi gospodine, pogrešno ste shvatili. Zbilja mislite da osobama koje nisu katolici ili heteroseksualci ili ne-daj-bože desničari, nije do zasnivanja obitelji? Mislite li da nema građana Republike Hrvatske koji imaju uvjerenja potpuno različita od vaših, ali drže do svojevrsne tradicije? Jer to se zove biti zdrav – zadržati svoje i prihvatiti tuđe. To se zove biti religiozan jer drugome činimo ono što bismo htjeli da drugi nama čine.
Provođenjem zdravstvenog odgoja bi se, prema najobičnijoj logici, trebao smanjiti broj spolnih bolesti, neželjenih trudnoća, a samim time nesretnih brakova ili pobačaja. Trebao bi se smanjiti broj nemogućnosti biranja vlastitoga puta. Smanjio bi se broj agresivnih ispada upućenih osobama seksualne orijentacije koja se razlikuje od naše. Nije li to ono što svaka dobra osoba želi? Da se zaustavi nasilje, da se smanji opća psihopatizacija društva? Isus Krist sigurno bi htio da ljudi šire mir i dobro. I da, žao mi je tog dobrog i velikodušnog čovjeka koji je živio jednom davno, koji je duhom bio napredniji od vremena u kojem je živio i koji bi se danas zgrozio kad bi shvatio kako su njegove riječi izokrenute i na koji ih način današnje izopačeno društvo upotrebljava.
Žao mi je svih onih homoseksualaca koji se vole, poput većine mladih, u tramvaju, na klupici u parku ili u zadnjem redu u crkvi – žao mi ih je jer su zbog ljubavi fizički nastradali. Žao mi je djevojke iz Rijeke koju su vlastiti roditelji strpali u ustanovu određene naravi samo zato što je voljela jednu ženu. Izgubila je mladost.
Žao mi je svih onih svećenika koji zrače toplinom, a koji ne smiju otkriti prijatelju da su zaljubljeni.
Žao mi je svih djevojčica koje su zatrudnile prerano – zbog neznanja.
Žao mi je svih dječaka koji su prerano postali očevi, koji rade petnaest sati dnevno za dvoje djece i ženu koju ne vole, a od koje se ne smiju rastati jer je društvo naumilo da ostanu zajedno dok ih smrt ne rastavi.
Žao mi je svih onih obitelji koje zbog neimaštine ne koriste kontracepciju pa im djeca konstantno dolaze na svijet. A kruha i odjeće sve je manje, zbog čega će većina završiti samo osnovnu školu, iako su svi natprosječno inteligentni.
I na kraju, žao mi je svih onih ljudi koji ne žele otvoriti svoje vidike i prihvatiti promjenu – oni gube na duhovnosti. Žao mi ih je jer se boje sebe. Zato što su to što jesu.
Autorica: Nada Percan