Protiv obitelji Vukić, zapravo, nemam baš ništa protiv. Protiv države, sudstva, policije – moram imati, jer to je ono što je još od komunizma usađeno svima nama. Oni su, samim time što su predstavnici institucija – neprijatelji. No, ovih su dana Hrvatskom, elektronskim i tiskanim medijima, televizijom, radijom, odjekivali vriskovi deložirane obitelji. Koja, zapravo, na kraju i nije deložirana, već je vraćana u svoj dom da se mirno i civilizirano, upravo onako kako joj je to bilo uskraćeno, iseli iz svog doma.
Sporno – baš ništa. Dok se ne zastruže malo površina. Dok se ne napravi baš ono što se u ovom gradu ne voli raditi – zadirkivati i zapitkivati. Još pogotovo ako je netko nečiji ljubavnik, namještenik ili samo prijatelj. Dakle, ustanovili smo do se to nikako ne radi. Malo morgen, rekla bi moja baba.
Dakle, obitelj Vukić ima problema. Evidentno. Jer, zašto bi inače baš svi mediji pisali o njima. Zašto bi se baš zbog njih na noge digle udruge za zaštitu prava. S razlogom, dakle. No, taj razlog, zapravo, nešto je sasvim drugo nego što se serviralo medijima. Ako izuzmemo cijelu situaciju koja je zapravo tragična, dodamo dozu ironije i skoro pa završimo na komediji. Smiješnoj samo nekolicini. No, zar bi se sve institucije blamirale da zato, u najmanju ruku, nemaju pokriće? Naravno da ne. U čemu je onda problem?
Problem je u tome što je narod stoka a pojedinci jako dobro znaju kako se sa stokom manipulira. Udri’ tamo gdje su najslabiji – na emocije i suosjećajnost. To je upravo ono kako funkcionira i naš grad ali i cijela Hrvatska. Nema većeg interesa za novinama nego kad uplakana majka krasi naslovnicu. Još ako je i dijete tu – baš poput višnje na šlagu. Ironično, no takvi smo mi Hrvati. Zašto onda to ne iskoristiti.
Nakon cijele, kako rekoh, tragedije obitelji Vukić, jedna se obiteljska prijateljica dosjetila zatražiti medije pa i sve one koji ih prate – da im pomognu. Ni više ni manje nego da sakupe 90 tisuća eura. Sitnica! Pa što je to sakupiti naciji koja je za malu Stephanie sakupila puno veću cifru. Ništa. Taman je i početak mjeseca, negdje otprilike kada i državne i privatne firme uplaćuju plaće, pa se eto, sve nekako poklopilo. No, obitelj Vukić u daleko je povoljnijem položaju. I to moramo priznati svi. Zdravi su, životi im nisu izravno ugroženi i još uvijek imaju osmjeh na licu. A mala Stephanie? Ona to nije imala. Njena jedina želja je bila da ozdravi. I jest. Zahvaljujući mnogim dobrim srcima.
Obitelj Vukić, dakle, shvatila je kako je ta jedna jedina malena sakupila puno love, pa su odlučili da i oni mogu isto. Ne krivim ih. Niti najmanje ih ni ne optužujem, samo im se divim. Samo sam fasciniran mentalitetom koji kad ti je teško, sagledaš kako i gdje i – zatražiš. I to ne od jedne osobe, već cijele nacionalne javnosti. Jer, ako je mogla ona, možemo i mi. Baš smo Balkanci! Možemo mi s Balkana, al’ on iz nas – nikad!
Fascinantno je, dakle, kako se od nacije očekuje još jedno solidariziranje i s ovim slučajem, koji je, ruku na srce, zbog vlastitog nemara i traljavosti, završio upravo tu gdje je sada – na deložaciji. Vjerujem da je Porezna bila u više navrata solidarna i nudila otplatu na rate, vjerujem da je i nekoliko desetaka pa i stotina puta bar netko tu nesretnu obitelj Vukić savjetovao da moraju riješiti svoj dug. Isto tako vjerujem i da je bilo prilike da se isto riješi, no, valjda je najbolje čekati spomenutu tragediju, ironiju i komediju, da se riješi sama od sebe. Najbolje.
Nisu tu konkretno sporni Vukići ili njihova kuća, tu je sporno još nešto. Tko je sljedeći? Kome će i nakon Vukića zatrebati pomoć?
Ako smo već svi tolika stoka pa se bunimo kada Vlada porezima i nametima pokušava spasiti državu, istu onu za koju su se borili naši djedovi, očevi, majke, braća i sestre – zašto onda bez imalo razmišljanja pomažemo pojedincima kada to zatraže. Nismo li sami sebe tako deklarirali licemjerima?
