Da vam je netko prije tri, ma zapravo dvije godine rekao da će Ante Gotovina ovaj tjedan doći doma u Pakoštane, a Ivo Sanader završiti u zatvoru na deset godina malo je reći da mu ne bi vjerovali. Pravda je opet pokazala koliko zna biti spora, ali i koliko znači kad se konačno ostvari.
Ivo Sanader godinama je bio “alfa i omega” hrvatske politike, građani su mu slijepo vjerovali i u to nema nikakve sumnje ako pogledamo broj glasova na izborima koje je HDZ dobivao u vrijeme dok je Sanader bio predsjednik stranke. Bahatost i arogancija kojom se šepurio gdje god je stigao bili su njegov zaštitni znak, a gotovo između svake njegove rečenice dalo se pročitati: Ne možete mi ništa.
Godinama je to “ne možete mi ništa” bila mantra koja se mogla čuti, iako nikada nije bila izgovorena. Ruganje poštenju, moralu, etici, ispravnosti, istini, radu i trudu vratilo mu se sto puta gore nego što je sve nas pogađala njegova arogancija. Koliko god da nas je pokrao sigurno nema nikoga tko bi sad volio biti na njegovom mjestu. Deset godina zatvora je dugo, iako mnogi kažu da je dobio malo. No, kad se osvrnemo unatrag, postoji tu još jedna stvar zbog koje Sanader danas proživljava najteži dan u životu. Sanader ja pao s konja na magarca kao nitko prije njega. Nekad gost bečkih balova, gost svečanih večera po Europi na kojima se predstavljao kao urbani europski premijer s odličnim komunikacijskim vještinama, slikao se sa svima i svi su se slikali s njim danas je zatvorenik i službeno prva osoba u Hrvatskoj osuđena za ratno profiterstvo.
Skupe porculanske tanjure i kristalne čaše napunjene luksuznim šampanjcima Sanader će u idućih deset godina zamijeniti zatvorskom menzom u kojoj sigurno nitko neće biti impresioniran njegovim komunikacijskim vještinama. Ni dok bude u zatvoru, ni kad iz njega izađe nitko od onih koji su se do prije par godina s njim slikali i rukovali neće ga spomenuti. Od alfe i omege do obične krpe kratak je put, puno kraći nego od krpe do alfe i omege. Zato je i pad puno bolniji.
Smijanje pravdi u lice nije nešto što mudar čovjek radi. U to se uvjerio prošli tjedan i Radimir Čačić. Nema nikakvog naslađivanja i trijumfalizma u njegovoj zatvorskoj kazni. Pravda vrijedi za svakoga, koliko god imali novca, ugleda ili nečeg trećeg. Mnogi ljudi, kada dobiju drugu šansu, promijene svoj način života, promijene svoj stil, postanu ponizniji i zahvalniji prema životu. Čačić se nije nimalo promijenio nakon prve presude kada je dobio uvjetnu kaznu. Nastavio je biti bahat i arogantan kao i prije, povremeno čak i arogantniji. Nije prepoznao drugu šansu, nije skužio da mu ona nije poklonjena, već da je treba opravdati. Druga šansa nije nešto s čim se kockate. Ali, bahatost vas zaslijepi pa i ne vidite kakvi ste.
I Sanader je mogao dići sidro, otići u neke karipske krajeve i više se nikad nikome ne javiti. Danas ga se nitko ne bi sjećao. Ali, takvi ljudi žele moć više od pravde, više od istine i više od slobode. “Daj još, daj još, daj još…” i tako dok ne počne sve curiti na sve strane, a tada vam ni najbolji majstor na svijetu ne može pomoći da začepite sve rupe.
S druge strane imate Antu Gotovinu, koji je sedam godina u tišini i nadi čekao pravdu. Bez cirkusa, bez predstava i bez velikih riječi. Pravda je spora, ali rijetko griješi.