Što je bilo u glavama ljudi koji žive u šesnaest stanova u Strossmayerovoj ulici u Osijeku dok je njihova susjeda Ljerka zapomagala i vrištala dok ju je bivši suprug mlatio i na kraju ubio? Nitko od njih, baš nitko ne samo da nije pokucao na vrata i provjerio treba li njihova susjeda pomoć, već nitko nije pozvao ni policiju.
“Upomoć, zovite policiju, ubit će me!”, to je bila rečenica koju je Ljerka nekoliko puta ponovila. Ljerka nije mogla biti jasnija, ali na žalost, na krivom mjestu i za krive ljude. Žena iz druge zgrade je rekla kako je vidjela barem deset susjeda koji su stajali na balkonu ili na prozorima i slušali što se događa. Kad je došla policija, svi susjedi su rekli da nisu ništa čuli, jer, da citiram jednog od njih: “Hvala Bogu, zgrada ima dobru izolaciju”.
Ovo nije prvi put da u ovakvim situacijama Hrvati odjednom odluče gledati svoja posla. Sjećam se jako dobro priče od prije par godina kada je policija u jednoj zgradi u Zagrebu, u prilično naseljenom kvartu Medveščak pronašla kostur nekadašnje stanarke. Nakon obdukcije je utvrđeno da je kostur bio u stanu oko četrdeset godina. Četrdeset godina nitko od susjeda nije pitao gdje je njihova susjeda nestala! I tada su susjedi imali sjajne izjave. Jedna od njih je bila: “Još smo se svi čudili zašto susjeda nikad ne prazni sandučić”. I tada sam se čudila, pisala tekstove o tome koji nam je kurac i zašto smo spremni zvati policiju kad netko glasno pušta glazbu, ali kad susjed nestane ili zapomaže svi se prave Englezi.
Pogledajte forume i komentare ispod tekstova na portalima. Svaka šuša koja zna pisati ima mišljenje o nečemu, najpametnija je na svijetu, popljuvat će svakog – od autora teksta do Vlade i samog Boga, zna sve o politici, sportu, ekonomiji i školstvu, spremno proziva sve redom, okrivljuje bez argumenata svakog tko joj padne na pamet. Na Facebook stranicama Vlade svatko si uzima za pravo okrivljavati državu zbog vlastitog neuspjeha, ali nitko nema ništa za reći kada nismo uspjeli kao ljudi, kao susjedi, kao ljudska bića.
Na internetu su svi hrabri i pametni, dovoljno je izmisliti neko glupo ime poput “party69”, ali kad treba pozvati policiju i reći da netko zlostavlja susjedu, e onda više nikog nema. Pa u konačnici, nitko nije trebao zvati policiju. Bilo je dovoljno pozvoniti na vrata i Ljerka bi danas sigurno bila živa.
Inače, ne volim kad se ljudi pozivaju na stara vremena, ali moram usporediti susjede nekad i sad. Kao klinka sam živjela na Poluotoku, sve do prije desetak godina. Sjećam se naših susjeda osamdesetih. Jednom nam je došla susjeda dok smo ručali, jer joj je bilo čudno što nas cijelo jutro nije čula pa je došla provjeriti da nismo negdje otišli ili da se nije nešto desilo. Kao klinki mi je išlo na živce kad bi susjedi tako svako malo zvonili na vrata i pitali takva pitanja. Danas mi se takvi susjedi čine kao dar s neba. Takvi su susjedi trebali Ljerki.