Neovisno o okolnostima koje nam se nameću (na pojedinačnom ili društvenom planu), mir, vjeru i samopouzdanje nikada ne smijemo izgubiti. “Jedino ako budućnost postane jača od prošlosti, pokrene se sadašnjost.” (E. Fischer). Ovaj citat je sličan izjavi generala Gotovine, po izlasku iz zatvora: „ Zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“!
Čitavo povijesno iskustvo upozorava nas da bez hrabrosti čovjek nikada “ne bi dostigao ono što je moguće, kad ne bi stalno iznova posezao za onim što je nemoguće” (M. Weber). Građani Hrvatske su oslobađajućom presudom našim generalima doživjeli katarzu i moralnu satisfakciju. Hoće li biti novih ucjena, oslobađajućim presudama generalima Gotovini i Markaču, sada kada po diktatu pristupamo EU? Moj odgovor je potvrdan!
Carla Del Ponte je smislila zatvorsku kaznu za naše generale o prekomjernom granatiranju i zločinačkom pothvatu, kako bi se, ne samo, generale Markača i Gotovinu, nego i Hrvate moglo sustavno progoniti i/ili ucjenjivati! Po čijem političkom diktatu je bila optužnica, vrijeme će pokazati. Kazna neće sustići domaće EU poltrone, koji su se bestidno Tužiteljici dodvoravali. Olako su pristali, i nikada se ne distancirajući od Šeksove slugansko niske retorike: „Locirati, identificirati, uhititi i transferirati“! Domaći egzekutori, po nalogu Carle Del Ponte su Šeks, Mesić i Sanader. Isto bi danas uradili Pusićka i Milanović! Sve su to EU poltroni. Ti, i njima slični, likovi su (ne)izravno odgovorni svojom ulizičkim pozicijama prema EU birokratima. Zar raniji ministar vanjskih poslova Jandroković nije, svojevremeno izjavio da su u Hrvatskoj „identificirali skupine EU skeptika“?! Ponavljam, ponosan sam što sam na toj listi! Nekako u isto vrijeme general Gotovina poručuje iz zatvora da Hrvatska treba ući u EU! Što mu je to trebalo? Dosta mi je lažne euforije kod oslobađajućih presuda naših generala od strane (svih) političara i novinarskih piskarala koji su, svojevremeno, glorificirali „pravednu“ optužnicu Carla Del Ponte. Svoje oduševljenje s Narodom želim sada „prizemljiti“.
Parafrazirajući L. Demura, najveća prijevara je kada se od politike kao „umijeća služenja narodu“, aktualni političari uvjeravaju narod da su u (EU) službi moćnih za dobrobit građana/ki Hrvatske. Strah od demokracije zamjenjuju strahom od opozicije, gubljenja vlasti, a koju mogu prevladati sluganskom politikom prema EU birokratima. Za njih je vlast isto što i strast, a politika egzistencijalna udomiteljica. Gore spomenuti eupoltroni su oličenje beskičmenjaštva. Umjesto obrane generalima, odlučili su se za dodvoravanje i ucjenama EU birokrata. Jezgrovita definicija Meše Selimovića o takvim ljudima glasi: “Poltroni su đubre na kojem rastu sva zla ovog svijeta”. Dragovoljno pristaju na to da (im) je pozicija važnija od nacionalnih interesa.
Politika kao sudbina
Prvu sociološku monografiju “Politika kao sudbina” napisao je prof. dr. Esad Ćimić u ex-Jugoslaviji 1982. godine. Iako je ta knjiga prvi prilog fenomenologiji političkog stradalništva za vrijeme socijalizma, naišla je na oštru kritiku ondašnjih državotvornih sociologa. Tako je svojevremeno dr. Arif Tanović napisao da je Ćimićeva knjiga «carstvo anarhije bez ikakvih obvezujućih društvenih “normi”. Tanović je imao toliko drskosti ustvrditi da (jednopartijska) politika nije pogubna, nego je „karakter Ćimićeva sudbina». Kažem „drskosti“, jer je upravo Ćimić u svojoj knjizi detaljno progovorio da su ondašnji političari bili neobvezni polagati račune “raji” (i) zbog političkog načela monizma «demokratskog centralizma». Upravo ta sintagma bila je legitimno sredstvo korištenja pozicija uskog kruga „režimlija“ kod obračuna s neistomišljenicima. Zato je Tanović napravio zamjenu teza optužujući za loš karakter čovjeka koji je za partijsku kaznu dobio Zadar, kao odredište ideološki nepodobnih sociologa (u bivšoj Jugoslaviji). Ćimićeva knjiga bila je i ostala prilog fenomenologiji političkog stradalništva. Danas, četiri desetljeća poslije, politika je i dalje za mnoge sudbina. Ali, kakva? Ona je carstvo za beskičmenjake, EU poltrone i „raj” za kleptomane. Moj prijatelj, mr. sc Vlado Rapan- pukovnik hrvatske vojske je prije dva mjeseca kazao kako vidi dvoje „njegovih suboraca da izlaze iz zatvora, a dvojica političara- ulaze“. To njemu (već danas) nije satisfakcija, a najvjerojatnije će biti u pravu!
Što je to moralna satisfakcija u odnosu na pravdu?
Poduža je lista političara u lociranju, identificiranju, uhićenju i transferiranju naših generala u Haag . Nagrađeni su političkim pozicijama, a umjesto da osjećaju nelagodu, general Gotovina ih nije upitao: „ Što mi uradiše loše sluge, loših gospodara“! Što se trebalo Generalu Gotovini zahvaljivati vlastitim egzekutorima, nakon sedam godina robijanja? To samo on zna! Je li im oprostio? Ako da, zašto istima zahvaljivati?! Hoće li general Gotovina progovoriti kao ratnik koji je (u video zapisu) napao „suborce“ nazvavši ih „vandalima i ratnim profiterima”, (kada mu je , nakon veličanstvene akcije Oluja bila povrijeđena čast)? Hoće li će onima, (kojima će se skoro suditi) koji su bili ratni profiteri a, neki ubijali civilne žrtve rata sada oprostiti, zaboraviti ili -zahvaliti?! Teško pitanje za generala Gotovinu. Odgovorom na to pitanje može učvrstiti ili razbiti svoj mit legendarnog branitelja Hrvatske!