Dobrosusjedski odnosi na našem brdovitom Balkanu nikad nisu, zapravo, bili nešto čime smo se mogli ponositi. Nitko od nas, dakako. Čak ni kad smo kao Jugoslaveni štafetu predavali iz ruke jedne nacije i narodnosti u ruke drugoj. I onda smo potajno željeli da baš ovaj nakon nas padne i razbije pi… ovaj, nos. Ni danas nije ništa drugačije.
Srbi su… Srbi. Za njih zaista ne postoji ništa drugo što bi ih moglo više uvrijediti a u isto vrijeme i najbolje opisati. Vjerujem da ni u Aniću ne stoji bolje objašnjenje osim “stanovnika Srbije”. U najmanju ruku je u pravu. Baš kao i svi mediji koji su Srbe nazvali Srbima.
Možda sam Domovinski rat doživio na sebi svojstven način, kao klinac od kojih 10-15 godina koji nije baš najbolje shvaćao zašto baš sad moramo ići u podrum, zašto se baš usred noći, dok sanjam Pokemone, moram ići u sklonište. Možda, stvarno lijepa riječ. A možda su i u šumi, reći će puno pametniji. Ne Srbi, dakako. Oni za tako nešto pametno izreći nemaju ni mozga a ni govornika. Osim možda predsjednika ili pak premijera, koji bi malo piškili pa malo kakili. Valjda im je to ostalo iz djetinjstva dok su se uspinjali uz proplanke obližnjih brda. Dobro, nisam ni sam siguran jesu li se penjali, no mentalitet im je ostao na istoj razini.
Ne mogu ni zamisliti što se događalo u dvjema spomenutim glavama, prije dva dana, u petak ujutro oko 9 sati. Navala bijesa, mržnje, susretanja s činjenicama i realnošću – Hrvatska je pobijedila. Kao i svaki put prije i nakon Domovinskog rata i Oluje. Mi smo, dakako, uvijek pobjednici. Čak i kad to nismo, naš ponos nam govori drugačije. A Srbi, oni pizde kao i uvijek.
Dok Dačić proziva Haški sud za nepravdu, dok Nikolić suradnju sa spomenutim sudom svodi na tehnikalije, mi Hrvati – slavimo! Slavimo naše generale, naše pobjednike. Najlakše je zapaliti zastavu, zaboravljajući pritom da je to zemlja koja je susjed, zemlja u koju se ide na more, i da – zemlja u koju su vaši usrani vojnici zakoračili ubijajući naše očeve i majke, našu braću i sestre. Došli ste u našu zemlju, htjeli ste uzeti naše. I popušili ste. I svaki put ćete pušiti. Zašto? Zato što ste pizde! Zato što niste sposobni upregnuti sive stanice zakržljalih mozgova i promisliti prije nego nešto napravite.
Najlakše je, rekao sam, zapaliti zastavu. To je samo komad tkanine. Naravno da nije, to je naš ponos i zaklon, to je ono zašto su ginuli u Škabrnji i Vukovaru, Dubrovniku i Zadru, Sisku i Županji. To je ono što smo stvorili i branit ćemo.
Priznajem, svaki put kad se dotaknem ove tematike oči mi zasuze. Ali nisu pune mržnje. Zapravo, ne mrzim Srbe. Žalim ih. Jednom će valjda i oni shvatiti da je netko s njihove strane zasrao. Dokaza za to imamo, zar ne?
No, do kada ćemo mi, u našim granicama govoreći, slaviti? Još dan, dva, tjedan, mjesec? Koliko god treba! Iako mi je prije koji dan na pamet palo koliko ćemo zapravo proračunskih sredstava lokalne uprave ili država spičkati na slavlje, shvatio sam da vrijedi svaku lipu. I vrijedi.
Samo, moram konstatirati da me jedna stvar iznimno smeta. nogometni i košarkaški izbornici, treneri, navijači i ne znam tko zaboravili su jednu stvar – Ante Gotovina i Mladen Markač hrvatski su generali, ne lakrdija. Ne purani, ne svisci, ne maskote – već generali. Ne treba ih pozivati na otvaranje svakakvih gluposti, nuditi im prve udarce i slično – ne, treba im osigurati poštovanje i sve što zaslužuju. Jer, istina je, da nije bilo njih, ni mi sami to danas ne bi imali. Dakle, pustimo ih da žive onako kako treba – dostojanstveno i slobodno.
Vjerujem da sam mnogima stao na žulj ovom kolumnom, mnogima sam zapravo napisao ono što nitko ne želi, ali moram naglasiti da protiv srpskog naroda nemam baš ništa. Ali imam protiv pojedinaca, protiv zatucanih budala koje uvijek završe u međunarodnim medijima. Nije taj narod, zapravo, ni tako loš. Kad šuti, dakako. No, eto, dok s njihove strane postoji nekolicina budala, valjda će AFP i Reuters uvijek prenijeti baš njih. Valjda tako mora biti.
