Najzanimljivija ženska snaga na glazbenoj sceni današnjice zove se Amanda Palmer – na internetu je od fanova prikupila više od milijun dolara za snimanje novog albuma, izvrsnog ostvarenja uglazbljenog ženskog pisma 21. stoljeća.
Tolike godine na sceni, ali čini se da Amanda tek ovih dana dobiva panegirike koje zaslužuje. Naravno, nikada neće prodati onoliko koliko prodaju njezine mlade kolegice s vrha Billboarda. Ali možeš mislit’ kako se ona time puno zamara.
Jer, Amanda Palmer ima nevjerojatnu bazu obožavatelja, koja je, čak i ako se ne broji u milijunima spremnima opskrbiti svoje mobitele novim brzopoteznim hitom za tekuće školsko polugodište, spremna zajedničkim snagama izdvojiti milijune za financiranje novog projekta svoje miljenice. Naime, cijeli ‘Theatre Is Evil’ plaćen je s čak 1,1 milijun dolara prikupljenih na Kickstarteru, a gdje su savršeno organizirani cyber-fanovi pohrlili pomoći snimanje i izdavanje ovog LP-ja rekordnim donacijama. Naravno, svi koji su čuli ‘Who Killed Amanda Palmer?’, njezin prvijenac iz 2008., ili prošlogodišnji ‘ukulele spektakl’ nazvan ‘Amanda Palmer Goes Down under’, znali su da je riječ o vrijednoj investiciji.
Pribrojite tu i slušatelje The Dresden Dolls, njezinog projekta začetog 2002. s Brianom Viglioneom te ljubitelje Evelyn Evelyn (Amanda i Jason Webley kao umjetni sijamski blizanci spojeni mikrofonom), koji zvukom ‘mračnog kabareta’ itekako utječu i na njezin solo opus 2012., i jasno je da Amanda Palmer, iako nije ni Rihanna, ni Beyonce, ni Taylor Swift, ima horde vjernih obožavatelja koji su je konačno odlučili lansirati iz domene vatrenog underground kulta ravno u blještavi mainstream. Na kraju krajeva, suprug joj je Neil Gaiman – za očekivati je da su i ‘štovatelji’ njegova opusa također pripomogli podržati ženu koja već desetak godina hrabro gazi neutabanim putovima osobne glazbene odiseje.
Pri prelasku u višu ligu alt-popa mogle bi joj pomoći i same pjesme s ‘Theatre Is Evil’, njezinog trećeg solo studijskog albuma uvelike obilježenog još uvijek nepresušnim izvorom inspiracije popularne kulture novog milenija – osamdesetima, koje su nasljeđem u rasponu od Depeche Mode i The Cure do Garyja Numana, The Cars i My Bloody Valentine uvelike definirale zvuk nove zbirke pjesama.
Mračna kabaretska teatralnost i zvučna estetika burleske i dalje su ovdje, podebljane pratećim bendom The Grand Theft Orchestra, ali u paketu sada stižu i raskošni refreni, bogatstvo melodija, epski orkestralni aranžmani i grandiozna produkcija, zajedno s Amandinim zaštitnim znakom – ubojito iskrenim i iznimno duhovitim tekstovima, koji kombinacijom emocionalne otvorenosti, apsurda i provokacije prodiru u samu srž ljudskih odnosa. Poslušajte samo kako se stihovi o oralnom seksu i punjenju mobitela susreću s egzistencijalizmom i dobit ćete grubu sliku toga zašto je gospođa Palmer toliko drukčija od većine svojih kolegica.
Ali na ‘Theatre Is Evil’ ima uistinu svega – psihodelična teatralnost jednih, recimo, Flaming Lips (‘Smile’) susreće punk, electro, grandiozni instrumentalni intermezzo, pomaknutu klavirsku intimu ‘The Bed Song’ i pravi mali briljantni početni niz ‘The Killing Type’-‘Do It With A Rockstar’-‘Want It Back’-‘Grown Man Cry’.
Bilo da ga slušate kao zbirku avangardnih pop pjesama, kao soundtrack za mjuzikl koji nikada nije održan ni u najmračnijim podrumima off-Broadwayja ili tek kao nešto za ispuniti zrak u svojoj sobi, ‘Theatre Is Evil’ zvuči prilično jedinstveno, makar i kao jedinstvena kompilacija svega što ste već čuli od 1980. pa naovamo. U svakom slučaju, zvuči dobro. Jako dobro. Štoviše, sjajno.
