Počevši pisati ovu kolumnu, prvo sam pregledao što kaže Wikipedia za pojam “Pajo Patak”, odnosno “Paško Patak”, jer se od mog djetinjstva puno toga promijenilo, pa eto, i njegovo ime – barem ono u balkanskoj izvedenici.
Pojmovi poput šarmantan, simpatičan, psihotičan, nagle naravi, bez hlača, s naglom naravi i mala kokoš, teško ne mogu a ne zapeti za oko. S razlogom, dakako. Ovih je dana jedna lokalna priča koja lako spada pod satiru i komediju umjesto u crnu kroniku, punila stupce nekih medija, portale nekih drugih ali i jednako tako nije dobila ni slova pažnje u trećima. Navikli smo na to, zar ne?
Sjedeći jutros na kavi, gledajući sve te sretne obitelji, majke, očeve i njihovu djecu, nisam mogao ne zapitati se – čime se ti mladi umovi, budući novinari, tekstopisci, profesori, doktori, znanstvenici, radnici u trgovini, biciklisti, nogometaši – čime se truju?
Crtićima – ponajmanje. Nasiljem, iskrivljenim vrijednostima i nepotrebnim trovanjem uma – poprilično.
Često volim reći kako sam dijete koje je svoje djetinjstvo provelo na ulici, jedeći zemlju u parku, krvareći iz lijevog i desnog koljena, lakta. Pijesak mi je bio posebno drag, ukusan. Nije bilo dezinfekcijskih rupčića, maramica, krpica, blazinica. Nije bilo sterilne hrane, dezinficiranih sokova. Nisu me roditelji hranili eko-uzgojenim mlijekom ili krumpirom koji je umjesto suncem bio grijan gnojivom sintetiziranim iz kravljeg izmeta.
Smijali smo se “Pipi dugoj čarapi”, večeri nam je upotpunjavao crtić prije Dnevnika, a noću smo sanjali kako smo prinčevi, vitezovi, kako se borimo s raznim čudovištima ne bi li osvojili princezu, dvorac ili poljubili Snjeguljicu.
Današnja djeca nemaju pojma tko je Snjeguljica, tko je Pinokio kojem je narastao nos. Na pitanje zašto bolje da i ne tražim odgovor. Klinci i njihovi mladi umovi vjeruju u super curice koje, iako imaju svega devet ili deset godina, vještije od samuraja barataju mačevima kojima krvoločno ubijaju protivnike, mahom silovatelje ili kojekakve razbojnike.
Promatram malo sinove i kćerke svojih prijatelja i prijateljica i pokušavam dokučiti kada i gdje je cijela industrija crtića krenula krivo. Gdje su nestali tvorci Bipsića, Cipelića, Vatrogasca Sama, Letećih medvjedića ili Blufonaca? Moguće da su otegli papke, naravno, ali zar su sve njihove ideje, snovi – nestali s njima? Zar smo tako lako odustali od najmlađih generacija koje tek trebaju upoznati strahote svijeta koje će ih pratiti do smrti? Zar ti nevini i mladi umovi moraju biti trovani od svoje prve godine svim tih strahotama, psihotičnim ispadima i nasilju? Nikako!
Nisu kriva djeca, njihovi roditelji, odgajatelji, posvojitelji ili staratelji. Krivi smo mi – mediji. Upravo oni koji im to serviramo. Koji jutro započinjemo nasilnim Wingsicama, Yo-gi-ohom ili nekim sličnim umotvorinama japanske kulture. I američke, naravno. I Cartoon Network je nekad bio poučan, zabavan – namijenjen djeci. Danas je sve samo ne to. Na žalost.
A Pajo Patak? Rijetki ga roditelji danas puštaju svojim klincima. Recesija je, Tisak media jedan DVD naplaćuje stotinjak kuna pa je lakše “okrenuti” na Novu, RTL ili Domu – tako je jeftinije. Tko nas može sve zajedno kriviti kad tih stotinjak kuna možda predstavlja današnji ručak.
Simpatična psihotična patkica lagano pada u zaborav a sam spomen njenog imena prestaje imati ikakvog smisla, pa i važnosti. Ironično, a sama nije kriva za ništa. Samo zato što je – patka.