Atmosferu prije prvog jesenskog summita europskih čelnika u Bruxellesu obilježilo je nekoliko faktora. Za početak, izostali su panični tonovi o ‘summitu posljednje prilike’, koji su tako redovito išli uz protekle sastanke europskih vođa. U zamjenu, publika je dobila inscenirani navodni sukob Angele Mekela i Françoisa Hollandea o smjeru u kojem će ostvarivati bankarska unija, a tek se u fusnotama bilježilo kako summit neće donijeti nikakve bitne operativne odluke te se radi tek o procesu usuglašavanja pred slijedeći summit, koji je već unaprijed proglašen bitnijim. Upravo se ta naznaka pokazala najboljim pokazivačem smjera.
Tako se oko glavnog prijedloga o superviziji 6000 banaka u eurozoni, koji bi bio povjeren Europskoj središnjoj banci, usuglasilo, no njegovo je djelovanje odgođeno te će se zakonski okvir navodno postaviti do kraja godine. Umjesto početka funkcioniranja mehanizma 2013., sada se govori o postepenom uvođenju kroz iduću godinu.
Zadobiveni kompromis na osovini Hollande-Merkel objašnjava se uglavnom izborima koje u slijedećoj godini u rujnu očekuju njemačku kancelarku, koja do tad nije nimalo voljna daljnje izazivati domaće javno mnijenje. Konkretno, ta odluka, točnije, odgađanje iste, znači da bi španjolske bankarske ustanove, kojima je što prije potrebna dokapitalizacija iz Europskog stabilizacijskog mehanizma, mogle cijelu slijedeću godine čekati odobrenje sredstava. Ili s nestrpljenjem iščekivati rezultate njemačkih izbora. U oba slučaja, rješenje se čini predalekim.
No u političko-ekonomskom pripetavanju jedna se stvar čini znakovitom. Naime, nužno se stvara daljnja dihotomija između grupacije od 17 članica eurozone i 27 članica Unije. Agenda prema kojoj su ciljevi sastanaka u Bruxellesu prije svega stvaranje bankarske i fiskalne unije dok je svaki oblik tješnjeg političkog ujedinjavanja odgođen za nepodređeni i labavi rok iza 2014. godine, dovoljno govori u prilog o summitima iz nužnosti sa strategijama puno kraćim od onih koje se navode i s odlukama koje redovito prekorače sve zadane rokove.
