Britanski glazbenik poznat kao Plan B snimio je svoj prvi film ‘Opaki kvart’ (‘Ill Manors’) pod svojim (skraćenim) pravim imenom Ben Drew. Svojevrsna je to osuvremenjena verzija ‘Trainspottinga’, film smješten u krimi-narko milje britanske niže klase. S obzirom na redateljevo glazbeničko zaleđe, ne čudi što su glazbeni brojevi (režirani u maniri video spota) u pravilu u funkciji radnje (pomalo nalik na koncept serije ‘Flight of the Choncords’). Kroz priču o prijateljima iz djetinjstva čiji su život oblikovale okolnosti i skučene mogućnosti izbora, Drew, u značajnoj mjeri, obrađuje one iste teme kakvima su se (superiornije) bavili afroamerički redatelji početkom 90-ih u filmovima poput ‘Boyz n the Hood’ Johna Singletona. Drew se bavi životom na dnu socijalnog lanca, ispunjenim bijesom, nasiljem, nepravdom, izdajama, drogom, alkoholom, nasilnim seksom, prostitucijom, naivnim tinejdžerima i tinejdžericama koji čeznu za afirmacijom i brzom zaradom. Unatoč uvijek zanimljivoj temi, Drewov film ipak razočarava likovima koji su plošni i stereotipni, baš kao i zaplet.
Gledamo li ga na papiru, ‘Djeca’ je film koji je jako lako mrziti. Još jedna mračna balkanska socijala sazdana oko svih klišeja koje možete zamisliti, a uvijek potrebnih da bi se zadovoljio ne samo ukus filmskih festivala na Zapadu, već i preferencije koprodukcijskih partnera, kao i svih onih koji samo čekaju nove jadikovke o poslijeratnoj tranziciji ‘ovih prostora’. Rat, narkomanija, dijabetes, tuberkulozični interijeri, klasična glazba, neoislamizacija, traume, korumpirani političari, zli biznismeni i sirotinja mekog srca – na prvi pogled, stvarno se čini da je Aida Begić pisala scenarij držeći ovu listu pojmova odmah pokraj tastature, križajući jedan po jedan onako kako ih je gurala u pojedine scene.
Ali nakon gledanja ‘Djecu’ ne treba mrziti – priča o starijoj sestri i mlađem bratu (Marija Pikić i Ismir Gagula), siročadi koja pokušavaju preživjeti siromaštvo, crna sjećanja i odrastanje u sustavu poremećenih vrijednosti, kompetentno je režiran ‘snapshot’ suvremenog Sarajeva, solidna drama s pristojnom tenzijom i uvjerljivim realizmom. No čak i ako tih sat i pol proleti kao metak, u konačnici je riječ o zaboravljivom, da ne kažemo, ‘zamjenjivom’ ostvarenju koje će do neke nove drame s istom listom motiva na (medijskom) životu držati i činjenica da je riječ o novom BiH kandidatu za Oscara. Iskreno, film ‘Djeca’ nije materijal za Oscara, ali srećom nije ni totalno gubljenje vremena.
Što kada žena vaših snova postane stvarnost – doslovno? ‘Ruby Sparks’ daje odgovor na ovo pitanje, kroz šarmantnu priču o piscu čija napisana kreacija oživi te postaje dijelom njegovog ljubavnog života. Ideja nije pretjerano originalna, štoviše, nagledali smo se itekako puno filmova o papirnatim herojima koji zakorače u naš svijet, u paketima za djecu i odrasle, no u ovoj verziji svejedno funkcionira. Prije svega jer je dopala šaka junaka nezavisne američke kinematografije, redatelja Jonathana Daytona i Valerie Faris, koji su se proslavili indie biserom ‘Mala miss Amerike’.
‘Ruby Sparks’ u osnovi jest romantična komedija, ali za razliku od poplave besmislica koje s dotičnom etiketom završavaju u našim kinima, ovaj mali nezavisni slatkiš ne samo da je poprilično drugačiji, zahvaljujući necenzuriranom humoru i činjenici da konceptualno izgleda kao da ga je potpisao Charlie Kaufman s jednom i pol nogom u mainstreamu, već i zato što u tom vihoru mašte, stvarnosti i ludila s lakoćom i virtuoznošću secira univerzalne probleme ljubavnih odnosa mladih hominida.
