Osnivači SAD-a, poput Benjamina Franklina, ugradili su znanstvene ideje u same temelje američkog ustava, a znanost i inovacije bili su ključni zamašnjaci koji su tu zemlju nakon Drugog svjetskog rata učinili svjetskom silom.
No unatoč tome među američkim političarima, kako demokratima tako i konzervativcima, u posljednje vrijeme postalo je sasvim prihvatljivo javno izražavati protuznanstveno raspoloženje.
Što se dogodilo sa SAD-om i tko je odgovoran za to? Odgovor na ovo pitanje u novom je broju časopisa Scientific American ponudio pisac, novinar, politički analitičar i filmaš Shawn Lawrence Otto.
SAD je utemeljen na znanosti
Predstavljajući kronologiju antiznanstvenog raspoloženja, kolumnist ističe da je Franklin kao svoje najveće uzore isticao Isaaca Newtona, Francisa Bacona i Johna Lockea, utemeljitelje fizike, induktivnog razmišljanja i empirizma koje je nazvao ‘trojstvom najvećih ljudi’. Prema Ottu američki su očevi osnivači racionalno razmišljanje smatrali samim temeljem demokracije. Ako itko može otkriti istinu upotrebom razuma i znanosti, rezonirao je Jefferson, nitko nije po samoj prirodi bliže istini od bilo koga drugoga. Iz toga proizlazi da osobe na vodećim pozicijama u državi nemaju pravo drugima nametati svoja uvjerenja. To pravo neotuđivo je svakom čovjeku. Dakle, njihova ideja o novom demokratskom obliku vladanja temeljila se na znanju stečenom kroz sustavno istraživanje i testiranje umjesto na tvrdnjama utemeljenim u ideologiji.
No u 236 godina od vremena kada je Jefferson sastavio Deklaraciju o neovisnosti više je političara s oba kraja političkog spektra zauzimalo stajališta koja se mogu opisati kao protuznanstvena – protiv evolucije, klimatskih promjena, umjetne oplodnje, istraživanja matičnih stanica i sl.
Među demokratima ono je uglavnom motivirano sumnjama u skrivene opasnosti koje znanost predstavlja za zdravlje i okoliš – primjerice, da mobiteli uzrokuju rak, cjepiva autizam, a tehnološki razvoj zagađenje okoliša. Republikanci su pak motivirani antiregulatornim raspoloženjem i fundamentalističkim strahom od kontrole nad reproduktivnim ciklusom. Oni su, primjerice, uvjereni da je globalno zagrijavanje prevara te da bi u školama trebalo omogućiti učenje obje verzije stvaranja – kako religioznu kreacionističku, tako i znanstvenu evoluciju.
Od ovih dvaju oblika antiznanstvenog raspoloženja Lawrence Otto republikanski smatra opasnijim, jer odriče vrijednost znanosti kao temelja za javnu politiku kad god se ona ne slaže s njihovom ideologijom.
Povijest lijeve i desne antiznanosti
Zanimljivo je da je jedan od prvih promotora antiznanstvenog raspoloženja bio dvostruki demokratski predsjednički kandidat William Jennings Bryan (1860–1925) koji je u svojim kampanjama glasno osuđivao teoriju evolucije jer je smatrao da uzrokuje moralnu degradaciju i podriva autoritet Biblije.
Bryana su porazili proznanstveni republikanci William McKinley i kasnije William Howard Taft, međutim, on je na jugu zemlje nastavio svoju kampanju kojoj je cilj bio da se iz američkih učionica istisnu znanstvene teorije. Rezultat je bio taj da je država Tennessee uvela zakon koji zabranjuje poučavanje evolucije. Medijski napisi o tzv. ‘Velikom majmunskom suđenju’ (The Grat monkey Trial) 1925. okrenuli su javnost protiv vjerskog fundamentalizma, a uporne antievolucijske kampanje otjerale su većinu znanstvenika u okrilje republikanaca.
Nakon Drugog svjetskog rata znanost je dobila novi sjaj. Predsjednik Franklin D. Roosevelt pretvorio ju je u intelektualno oružje kojim je dobiven rat, a kasnije i gospodarska utrka. Državna ulaganja u znanost su se isplatila, ali su imala i neželjene nuspojave – znanstvenici više nisu morali raditi PR za svoje područje rada pa su se udaljili od običnih ljudi. Kako je utihnuo glas znanosti, glas vjerskih fundamentalista dobio je na snazi. U hladnoratovskoj atmosferi straha od atomskog oružja i sudnjega dana ovaj potonji postao je osobito aktualan. U 1960-ima uzbunu među konzervativcima pokrenule su kontracepcijske pilule i umjetna oplodnja, a nisu pomogla ni otkrića da je DDT otrovan, da kisele kiše uništavaju šume, da sprejevi razaraju ozonski omotač te da fosilna goriva stvaraju efekt staklenika.
Nuspojave industrijskog razvoja potaknule su rađanje zdravstvenih i ekoloških regulatornih znanosti. Povećanje ograničenja natjeralo je starije industrije poput kemijskih, naftnih i farmaceutskih da zbiju redove kako bi zaštitile svoje poslovne interese. Tako su biznismeni, protivnici zakonskih ograničenja, u vjerskim fundamentalistima pronašli svoje prirodne saveznike. Ovaj brak doveo je do egzodusa znanstvenika u demokratske redove (prema istraživanju iz 2009. na svakih 10 znanstvenika devet se izjasnilo demokratima), ali i do jačanja fundamentalista koji su u Tennesseeju, Južnoj Dakoti i Louisiani uspjeli provesti zakone kojima se ohrabruje kritika na račun evolucije u javnim školama. Republikanci danas imaju slične planove i za Oklahomu, Missouri, Kansas, Texas i Alabamu.
Bez znanosti sve može proći
Zanimljivo je da je intelektualno oruđe kojim se u borbi protiv znanosti danas koristi desnica zapravo niklo u akademskoj ljevici. Naime, 1960-ih i 70-ih među profesorima humanistima nezadovoljnima činjenicom da im u potrazi za istinom znanost (koju su doživljavali kao desno orijentiranu) otima kolač iz ruke nastao je filozofski pokret poznat kao postmodernizam. On je prigrlio ideje kulturne antropologije i relativističke teorije prema kojima je istina relativna i podložna pretpostavkama promatrača, a znanost je samo jedan od brojnih putova do spoznaje, ni više ni manje vrijedan od ostalih kakve njeguju Aboridžini, američki Indijanci i sl. Štoviše, neki su ocijenili da je znanost tipično bjelački put do znanja i njihovo sredstvo opresije.
Racionalnost je preduvjet demokracije
No Lawrence Otto smatra da ovakvi relativistički stavovi podrivaju samu bit demokracije te ne vode u toleranciju, već naprotiv, u autoritarizam. Zašto je to tako pokazao je još John Locke, jedan od trojice Jeffersonovih uzora. Locke je promatrao raspravu između dvije frakcije protestanata od kojih je svaka, naravno, tvrdila da je jedina prava. Pitao ih je: Kako možemo znati je li nešto istina? Koji je temelj znanja? 1698. u eseju nazvanom ‘An Essay Concerning Human Understanding’ definirao je što je znanje i kako je ono utemeljeno na promatranju fizičkog svijeta. Prema tom tekstu svaka tvrdnja koja padne na testu empirije je vjera ili mišljenje, ali ne i znanje. Ova ideja da je svijet spoznatljiv te da je objektivno empirijsko znanje najbolji temelj za javnu politiku bila je jedan od osnovnih Jeffersonovih argumenata u prilog demokraciji.
Postmodernizam je zarazio cijelu jednu generaciju američkih obrazovnih programa pa čak i novinarstvo u kojem je fraza kako ‘objektivnost ne postoji’ postala mantra. Ako se novinari ne trude izvještavati objektivno, na temelju činjenica, u kojim će informacijama glasači naći uporište? Drugi američki predsjednik po redu John Adamas rekao je da su ‘činjenice tvrdoglave stvari te kakve god bile naše želje, sklonosti ili strasti, one ne mogu promijeniti činjenice i dokaze’. Kada činjenice postanu samo mišljenja, proces na kojem se temelji odlučivanje u demokraciji počinje se urušavati – nestaje zajednički nazivnik – znanje – koji može približiti dvije strane. Vlasti postaju reaktivne, skupe i spore u rješavanju problema, a nacionalni dijalog zamagljen suprotstavljenim stajalištima.
Lawrence Otto stoga zaključuje da u doba kada znanost utječe na svaki aspekt našeg života – od privatnog do globalnog te kada je demokracija postala dominantan oblik vlasti u svijetu, glasači trebaju natjerati političke kandidate da se u predizbornim kampanjama nedvosmisleno izjašnjavaju o svojim pogledima na znanost i ključna znanstvena pitanja, osobito u vrijeme kada je znanost ključno oruđe za rješavanje problema gospodarske krize.
