Stravično mi idu na živce političari i svi oni koji se bave nekim javnim poslom, a koji se ne znaju normalno izražavati, već samo izbacuju neke glupe metafore, frazetine i floskule. I to naravno bez ikakvog stila i smisla. Sve to slušamo već godinama, ali čini mi se da je to postao pravi trend od kada je Jadranka Kosor nakon što je postala premijerka rekla da je Hrvatska možda vruć krumpir, ali će ona od njega znati napraviti dobru krumpir salatu. Evo, ja još sjedim na WC-u od posljedica te “odlične” krumpir salate da mi dođe pitati proizvođača Zewe da mi budu sponzor.
Ni premijer koji ju naslijedio nije ništa rječitiji. Sve sami biseri. Te on nije duhovni otac, pa kad je brod u oluji, a nije šupalj treba stisnuti kočnicu, ostavka može biti tvrdo kuhana ili meko kuhana, a jednom smo ispali čak i slučajna država. Uglavnom, ne da mi se dalje nabrajati njegove stilske figure jer uopće ne razumijem što govori, isto kao što nemam pojma kako je Kosorica mislila napraviti krumpir salatu od jednog krumpira i nahraniti cijelu državu.
Ono što znam je da ljudi koji s drugim ljudima komuniciraju na ovakav način ili ne znaju o čemu pričaju, ne razumiju pitanje koje im ljudi postave ili su toliko ne načitani i socijalno neinteligentni da im ne preostaje ništa drugo nego se služiti odgovorima koje nitko nema vremena dešifrirati. Problem tu naravno ne prestaje. Taman kad sam pomislila da im ponestaje ovih praznih floskula, sjetili su se ljudi medicine i tako smo odjednom svi postali bolesnici.
Radimir Čačić je nedavno rekao: “Hrvatska ima dijabetes, ako se ne liječimo, na kraju ćemo si morati odrezati cijelu nogu.” (u nekim novinama je pisalo da je spomenuo i da Hrvatska ima rak, ali ne mogu to nigdje iskopati, a ne bih ga htjela krivo citirati).
Usred afere o prisluškivanju ovih dana opet je netko u Saboru državu usporedio s boleštinom i rekao da je “hrvatski Watergate” znak da je sustav ozbiljno bolestan. Uspoređivanju nacije s nekom bolešću nije odolio ni jedini duhovnjak među političarima, don Ivan Grubišić, pa je u srijedu u Saboru vrlo opširno opisao stanje u državi:
“Hrvatska je nacija jedna velika bolnica, mi smo bolesno društvo. Ako je netko u obitelji bolestan uvjetno rečeno je bolesna i cijela obitelj. Mi smo psihički dosta problematična nacija i problematičan narod.”
Rekao je on još neke stvari o tome kako smo bolesni i ne baš pri zdravoj pameti, ali sve skupa je išlo u ovom tonu. Bilo je još nekih zastupničkih izjava o bolesnoj državi i kako nam se ne piše dobro ako se ne budemo liječili od te neke bolesti kojoj ne znamo pravo ime, ali bitno da ovi u Saboru znaju da je smrtonosna. Kako to znaju, nemam pojma, ali naprosto znaju. Možda ne bi bilo loše da neku dijagnozu postavi i ministar zdravstva, ali je poznato da liječnici ne lupetaju tako olako kojekakve dijagnoze, naročito ako se radi o nekoj epidemiji, što je čini se slučaj kad slušam Grubišića i Čačića.
Ne znam kako vi, ali meni je malo glupo da me svaka šuša kojoj padne na pamet proglasi nekakvim pacijentom, zatvori u bolnicu i lupeta o nekoj bolesti, bez konkretnog imena. Ako smo mi pacijenti, onda je Hrvatska bolnica. Barem mi se takav zaključak nameće. Jedino mi nije jasno što su onda Čačić, Grubišić i svi ostali koji u Saboru kimaju glavom dok oni govore da smo mi bolesni? Fakat, što su i kakvi su to točno ljudi koje su za vođenje države izabrali bolesnici? Kad saznate, javite mi! Ja se ne usuđujem davati konkretnu dijagnozu, iako je ona vrlo očita.
