Povodom otvaranja izložbe najboljih 100 novinskih fotografija, među kojima su se našli i zadarski fotografi – Andrija Lučić, Filip Brala, Jure Mišković, Stipe Surać, Željko Mršić i Žeminea Čotrić – odlučili smo se razgovarati s potonjom, ako ne zbog činjenice da se fotografijom bavi više od 25 godina, onda barem zbog činjenice da je jedina žena u muškom društvu.
Kako i kada si se počela baviti fotografijom, odnosno, koji su ti prva iskustva s istom?
– Kako mi je majka radila u Narodnom listu, stjecajem okolnosti, prva fotografija koju sam napravila bila je s dvije godine, i to pod budnim okom majstora fotografije Brkana. Čak ju je Narodni list i objavio. Ozbiljnije sam se fotografijom počela baviti u prvom razredu srednje škole, nakon upisa tečaja u Foto-kino klubu Zadar, u kojem su predavali majstori poput Zvonka Kucelina, Željka Karavide, Pere Sikirića i Slavka Stanina.
Znači, fotografijom si se ozbiljnije počela baviti tijekom srednje škole?
– Ne sasvim ozbiljno na početku, već u višim razredima kad sam počela fotografirati za omladinski list “Fokus”.
Bilo je to poprilično davno. Kakva su ti prva iskustva s novinarstvom i novinarskom fotografijom, dakako?
– I to mi je bila igra, zapravo. Sam proces stvaranja nečega iz svega par klikova uvijek me fascinirao. Tada je to sve bilo drugačije. Sam osjećaj razvijanja fotografija, kemije…
Mogu li konačno dobiti odgovor kada si ozbiljno shvatila fotografiranje?
– Teško. Mislim da je nikad nisam zapravo shvatila ozbiljno. Za mene je to uvijek igra. Odeš na teren, znaš da moraš odraditi posao, nekad bolje nekad lošije, ali, ipak je igra. Igra svjetlosti i sjene, doza umjetnosti, svaki je teren poseban na svoj način.
Osim fotografije, životni putevi odveli su te na neka druga područja. Međutim, uvijek joj se vraćaš?
– Sve si rekao. To je ono što volim, što me ispunjava. To je dio mene, čak i kad nisam bila u novinarstvu. Uvijek će tako biti.
Koliko se onda godina zapravo baviš fotografijom?
– U principu cijeli život. Rodila sam se s fotoaparatom u ruci. Međutim, ja se držim one stare da su u postolara najgore cipele, pa svojih fotografija imam jako malo. Ali obožavam slikati sve. To je prava navala adrenalina – uhvatiti pravi trenutak. Kad vidiš nešto što drugi ne vide u tom trenutku… teško je zapravo opisati.
Vjerujem da se mnogi pronalaze u tvojim riječima. Prvenstveno tvoje kolege. Kakva je suradnja s njima?
– Jako korektna. Kad smo na terenu svi pazimo da imamo sve kadrove. Sjećam se dok sam radila u Jutarnjem listu, u cijeloj toj šumi terena stvorila se posebna kolegijalnost među nama fotografima. Novinari ipak imaju svoje rubrike, svoje teme, a mi smo ti koji moraju pokriti sve. Međutim, moram naglasiti kako doza kolegijalnosti izostaje kod mlađih generacija fotografa.
Smatraš li da je dovoljno posjedovati fotoaparat te si odmah fotograf?
– Ne! Definitivno ne. Za napraviti kvalitetnu fotografiju treba iskustvo. Potrebno je znanje osnova. Pojavom mnogih internetskih portala povećala se dostupnost fotografija, pa mlađe generacije imaju pristup raznim fotografijama, radovima prethodnika. Prije smo svi trošili novce na filmove koji nisu bili jeftini.
Dok smo raditi s filmovima pazilo se na kadar. Sada je to puno jednostavnije. S filmom imaš 36 snimaka i ne možeš dopustiti sam sebi da “klikaš” po 200 fotografija jednog prizora. Koliko god da je možda lakše odabrati između te mase fotografija sada, toliko je prije bilo lakše napraviti kvalitetniju sliku. Međutim, ako nemaš “oko”, onaj “feeling”… teško.
Spomenula si Jutarnji list – gdje si sve skupljala radni staž?
– Fokus mi je bio prvi. Nakon njega sam radila na televiziji dosta godina. Sjećam se, primili su me jer sam radila s fotoaparatom i u videoteci. Televizija mi je nekako bila san. Neko vrijeme bila sam izvan Hrvatske a nakon povratka vraćam se u Rijeku. Od medija kad bi ih nabrajala, trebala bi nabrajati sve s kojima sam surađivala pa bi zaista popis bio podugačak. Reći ću samo kako je upravo Jutarnji list ostavio najviše traga i dao mi najviše iskustva. U njemu sam shvatila bit novinske fotografije – nije bitno ako je slika mutna, bitno je da imaš ono što drugi nemaju.
Sad sam na Anteni Zadar – kao da nisi znao…
Kako ti je kod njih, uvjeti su zadovoljavajući, plaća ok?
– Ponuda je bila dobra pa je nisam mogla odbiti. A plaća – Ne otkrivam poslovnu tajnu.
Sjećaš li se tijekom svoje karijere koliko je ženskih fotografa bilo “na terenu”?
– Niti jedan. Uvijek sam bila jedina žena među muškim kolegama. Međutim, unatrag neke tri godine pojavile su se i kolegice.
Kako si se uopće našla u izboru za najbolju novinsku fotografiju?
– Sasvim slučajno. Godinama su me kolege nagovarale da se učlanim u Zbor fotoreportera zbog broja medija s kojima sam surađivala ali i godina iskustava. Ove godine sam se odlučila učlaniti i to baš u vrijeme dok su se primale prijave za natječaj. Moram napomenuti da nikad nisam slala svoje fotografije na natječaje, no po učlanjenju me je predsjednik Zbora, Igor Nobilo, zamolio da pošaljem neku fotografiju.
Sve fotke koje sam s godinama napravila ostale su po medijima gdje sam radila. Te večeri bilo je oko 23:30 a prijave su se zaprimale do ponoći. Sjetila sam se jedne fotografije koja mi je bila super i odlučila sam je poslati. Više zbog sudjelovanja ne zbog neke pobjede.
Fotografija balerine je jedina koju si poslala?
– Nije. Poslala sam i fotografiju premijera Milanovića s prstom u nosu. To su jedine dvije.
Kad si saznala kako se baš tvoja balerina našla među stotinu najboljih za proteklu godinu, kako si se osjećala?
– Nisam sigurna jesam li se osjećala baš onako kao i kad sam ju napravila. Fascinira me ples, pokreti. Kad sam vidjela što sam fotkala, samoj sebi sam rekla – to je to! Kad sam dobila informaciju da se našla u prvih sto, bila sam presretna. Nema smisla glumiti lažnu skromnost.
To je zapravo priznanje struke. Velika je stvar kad toliko godina radiš i kad se tvoj rad prepozna. Dnevno se uploadaju na desetke tisuća fotografija pa kad nakon stotina tisuća i milijuna fotografija napravljenih u toj godini, tvoja bude među prvih stotinu. Ogromno priznanje.
Za kraj…?
– Hvala mami, tati i bratu što su trpjeli sve moje gluposti po kući. Što su morali glumiti statiste i držati predmete u kadrovima. Veliko im hvala na strpljenju.
Nemojmo zaboraviti i spasiti dupine, te naravno, mir u svijetu. Ha ha ha ha…